Manje zlo

solo povorka

“Noć je. Spavate, spokojno sanjate. Odjednom, tlo pod vama počinje se tresti. Trešnja se postepeno pojačava, gubite ravnotežu očajnički se hvatajući za koju god stabilnu stvar da se održite na nogama. Vibracije se penju vašim tijelom, stežu unutarnje organe sve dok ne stignu u prsa i grlo onemogućavajući disanje. Točno u momentu gušenja tlo pod vašim nogama se rastavlja, zijevajući prema razjapljenom tamnom ponoru. Tiho vrišteći, spotičete se i padate, padate slobodnim padom u nešto što izgleda kao jama bez dna. A onda, bez najave, nekakva tvrda površina zaustavlja vaš pad. U bolnom trenutku sudara, kao da ste to mogli predvidjeti, budite se. Ali nema olakšanja jer u tom dijeliću sekunde čujete prodoran zvuk koji vas šokira do srži. Ogledate se oko sebe, ali ne vidite ruševine. Iskačete iz kreveta, trčite van. I opet ne vidite ruševine. Što se dogodilo? Jedina stvar koja vam je trenutno jasna jest da nećete ponovno usnuti jer ovaj susret još uvijek odjekuje vašim tijelom.”

Steve Goodman iz Sonic Warfare: Sound, Affect, and the Ecology of Fear

Krenete i nekamo stignete. Ili ne. Gledate i nešto vidite. Ili ne. Mjestona koje dođete neće još dugo postojati, stvari koje vidite čine se kao prijetnja. Ono što veže konkretno mjesto, njegovo vrijeme i trajanje možda je ritam, ritam koji tvori ples, ritam koji tvori strah, ritam koji tvori užitak. U novoj predstavi BADco. ritam tvori vrijeme koje nosi prijetnju, vrijeme koje otkucava, vrijeme koje zakucava. Ukoliko više nije povorka mrtvaca, povorka staleža nego lanac vibracija, elektromagnetskih valova i afekata, kako se pleše suvremeni danse macabre ako ne kao kolektivna solo izvedba?

Naša svakodnevica razmata se kroz različite vremenske cikluse poput kalendarskih, dnevnih i lunarnih, životnih, somatskih i mehaničkih. Ritam je fenomen koji povezuje mjesto i vrijeme te vremenu daje svojevrsnu infrastrukturu. Tempo, izbor trenutka, trajanje, frekvencija, slijed i ritam međusobno su uvjetujuće strukture vremena, a plesna izvedba kao ograničena vremenska slika prostornih promjena uživa angažman upravo tih struktura. Rad na ovoj predstavi temeljio se na istraživanju tzv. ritmoanaliza, odnosno uvida u ritmičke strukture svakodnevice te istraživanju raspona različitih relacija ritmova, frekvencija i modusa mjerenja vremena. No plesna izvedba, bilo da je umjetnička, rekreativna, religiozna ili društvena samo je jedna od frekvencijskih taktika utapanja u zvučne prostore koji stvaraju odgovarajuća afektivna stanja – užitak, iritaciju ili strah.

Pokušaj tijela da dosegne razinu uronjenosti u ples jedno je od mitoloških mjesta diskursa o plesu. Ne više tijelo koje pleše, nego tijelo koje je plesano, pretpostavlja da je tijelo u plesu specifična vrsta objekta u kontinuitetu s drugim materijalnim objektima, svojevrsno zgušnjavanje materije u općem kontinuitetu kretanja.

Koreografiju u predstavi smo radili pokušavši odbaciti romantičarsku ideju da je tijelo generator kretanja zanimajući se za njegovu posredničku, ali i otporničku ulogu u različitim serijama kretanja, gledanja i vibracija koje ulančavaju žive i nežive posrednike kroz postupke prevođenja, konformacije, kompozicije itd. Zato smo se morali spustiti na razinu “podzemnih tijekova” plesne izvedbe; infrastrukture plesa na razini organizacije tijekova, pozadinskih ritmova, elementarnih tjelesnih funkcija i njihovog visceralnog učinka. BADco.

Predstavu koreografski nose Zrinka Užbinec i Nikolina Pristaš, a izvedbu Zrinka Užbinec.

Dramaturgija i postav: Goran Sergej Pristaš

Glazba i zvučne sugestije: Alen i Nenad Sinkauz

Ideja i izrada kostima: Silvio Vujičić

Dizajn zvuka: Jasmin Dasović

Produkcija: Lovro Rumiha

Asistentica produkcije: Vanja Zubović

Fotografija: Dinko Rupčić

U predstavi se koriste zvučni fragmenti iz filma Idi i gledaj Elema Klimova, poeme Četiri kvarteta u interpretaciji autora T.S. Eliota te pjesme Needles And Pins The Searchers.

“Kažete da ponavljam
nešto što sam već rekao. Reći ću to opet.
Da kažem opet? Da biste stigli tamo,
stigli tamo gdje jeste, otišli s mjesta gdje niste,
morate putom na kojem nema ushita.
Da biste došli do onog što ne znate
morate putom koji je put neznanja.
Da biste stekli ono što nemate
morate putom potpunog izvlaštenja.
Da biste došli do onog što niste
morate putom na kojemu niste.
I ono što ne znate jedino je što znate
i ono što imate jest što nemate
i tamo gdje ste jest gdje niste.”

T.S. Eliot iz Četiri kvarteta, prev. Antun Šoljan

Bilo da su stvarni ili imaginarni, živi ili neživi, svatko mora oformiti vlastite posrednike. Riječ je o seriji: ako ne pripadate seriji, makar bila potpuno imaginarna, izgubljeni ste. Posrednici su mi potrebni da se izrazim, a oni se nikad ne bi izrazili bez mene: uvijek se radi u grupi, čak i kad se čini da to nije slučaj.”

Gilles Deleuze

Projekt je podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH.