"A woman under the influence" / r. J. Cassavetes / MM Centar, 30.3. u 20 h / Ulaz slobodan

Američka spisateljica i scenaristica, Katherine Follett, opisuje «A woman under the influence» kao «filmski ekvivalent slušanja vlastitih roditelja dok se svađaju.»

Peter Falk (kod nas najpoznatiji po ulozi inspektora Columba) glumi građevinarskog nadglednika Nicka Longhettia koji je oženjen sa Mabel (Gena Rowlands). Imaju troje djece i žive u kući u kojoj gotovo da i nemaju privatnosti – moraju spavati na sofi u blagovaonici. Mabel ponekad popije koju previše i ponaša se čudno, posebno u društvu drugih ljudi, a tokom filma doživljava mentalni slom zbog kojeg biva hospitalizirana. Tek krajem filma počinjemo shvaćati da je i Nick pomalo lud, barem koliko i njegova žena i na jedan čudesni način njih dvoje čine komplementaran par.

Glavni lik G. Rowlands je savršeno utjelovljenje žene koju su «stvorili»  ideali hollywoodskih filmova, zapravo, žena koja je dovedena do ludila svojim i tuđim očekivanjima. Ona živi u stalnom strahu od tišine i samoće, nesigurna u svoje sposobnosti supruge i majke. Istrzana alkoholom i tabletama, Mabel stalno pokušava odigrati «sretni scenarij» i kad joj to ne polazi za rukom ona se povlači u sebe, počinje pričati sama sa sobom i čudno gestikulirati rukama.

Nick nije ništa manje zatočen u društvu u kojem se dodjeljuju uloge, dužnosti, a ponekad čak i osobnosti koje nemaju nikakve veze sa onim kakav čovjek zaista jest. No, ipak, društvo mu kao muškarcu omogućuje da svoju ludost može kanalizirati na društveno prihvatljivije načine i stoga on ne završava u ludnici već Mabel.

Na kraju filma nema nekog konačnog, jasnog završetka. Film se doima kao da smo zatekli predstavu koja je već u toku, osjećamo sav metež života koji nesmetano teče dok likovi pokušavaju voljeti, biti voljeni, izraziti ljubav i  na kraju je možda shvatiti. U njihovim pokušajima ih sprječavaju razne ovisnosti: alkohol, lijekovi, seks, sumnja u same sebe i potreba da zadovolje nametnute društvene norme.

Cassavetes se ponovno pokazuje kao izrazito jak scenarist i redatelj. Stvara vrlo specifične likove uz koje onda ustraje kroz dugi, bolan i beskompromisan niz scena dok ih ne upoznamo toliko dobro da ih možemo pratiti, predvidjeti što će  slijedeće učiniti i polako ih početi shvaćati. Svojom naturalističkom tehnikom, nemirnom kamerom i naoko slučajnim kadriranjem, Cassavetes nas zarobljava u kuću i njene nesmiljene valove frustracije. Izraziti uvid u sliku i zvuk života američke radničke klase njegovu tehniku čini analognom onoj obiteljske, vlastite, nesofisticirane komunikacije. Klaustrofobičan osjećaj kojim odišu scene u kući koje su bile snimljene s niskim budžetom i na stvarnim lokacijama uskraćuju nam bijeg od zateknute situacije ili bilo kakav «laki» odgovor. Gledanje ovog filma uistinu nije ugodno iskustvo, no nije ni bio tako ni zamišljen.