Premijera 21. 11. 2022. / Velika dvorana &TD-a

Autori teksta: Filip Rutić i Dražen Krešić

Režija: Dražen Krešić

Dramaturg: Filip Rutić

Igraju: Lana Ujević, Nikola Nedić, Bernard Tomić, Ivan Jurković, Lana Meniga, Luka Stilinović

Scenografija: Matej Kniewald

Kostimografija: Aleksandra Ana Buković

Asistentica scenografije i kostimografije: Ema Tomašek

Dizajn svjetla: Martin Šatović

Suradnik za scenski pokret: Damir Klemenić

Autor plakata: Bojan Crnić

Autor glazbe: Antun Aleksa

Prvi korak je utvrditi jeste li ljevak ili dešnjak. Ovisno o tome, manje dominantnom nogom iskorači se u normalan iskorak te se kompletno tijelo zarotira za otprilike 45 stupnjeva. Ovim postupkom smanjili ste površinu tijela kojom ste suočeni s protivnikom i automatski postali manja meta. Zatim je potrebno blago saviti koljena i prebaciti težinu tijela na prednji dio stopala (prste). Iz ove pozicije preporučeno je naizmjenično mijenjati težište tijela s jedne noge na drugu i kretati se. Rezultat je ples čija je svrha povećati mobilnost te se dovesti u veću spremnost pri eskivaži raznih vrsta napada koji prema vama mogu biti upućeni. Zadati precizan i razoran udarac daleko je teže u pokretnu metu koja naglo mijenja smjer i udaljenost. Rame na manje dominantnoj ruci potrebno je podignuti dovoljno visoko te ga maksimalno približiti bradi. Dlan, odnosno šaku, na istoj ruci podiže se ispred lica u visini očiju. Potrebno je voditi računa da vidno polje pri tome nije kompromitirano, jer je isto od iznimne važnosti za kontrolu prostora, analizu protivnika i provedbu plana obrane ili napada. Rame na suprotnoj ruci zateže se unazad, a dlan (šaka) na istoj ruci podiže se u visinu sljepoočnice. Ovakvim pozicioniranjem tijela dominantna strana borca (noga i šaka) postavljena je za postizanje jače poluge, a time i snažnijeg momenta, pri upućivanju udaraca. Manje dominantna strana pri tome je primarno stavljena u funkciju zaštite vitalnih dijelova tijela (glava i gornji dio trupa), ali i za upućivanje kraćih, manje štetnih i preciznijih udaraca prema protivniku iz kojih se brže i lakše vraća u osnovni gard.

Gard se ni u jednom trenutku borbe ne smije spustiti! (redatelj, Dražen Krešić)

Ton? Ide! Kamera? Ide! Klapa u kadar...

U prostoru koji elemente filmskog i kazališnog suprotstavlja jedne drugima, isprepliće ih i pomiče im granice, istinu poistovjećuje s fikcijom i još mnogo toga dobroga, zapravo se odvija jedna vrlo jednostavna priča. Priča kakve se ni najbolji žanrovski boksački film iz sredine sedamdesetih ne bi posramio. Jedan dio te priče odvija se pred kamerama prema unaprijed određenim pravilima, dok se ono što je teže postaviti u okvire događa između tejkova i u puš-pauzama. Tada se postavljaju bitna pitanja kao što su: zašto Hrvati više vole Srbe na ekranu i što uopće bik radi u kadru? Ako tempo snimanja to dozvoli, otvaraju se i teme poput potrebe za samoispunjenjem kroz ostavljanje nasljeđa i ranjivosti u svijetu koji iskrenost ne drži na cijeni. Ono što uz svu rigidnost svojih termina i rokova filmski svijet trpi ponovni su pokušaji i naknadne korekcije. Stvarni život i kazalište u tom smislu ne opraštaju mnogo. U oprečnosti koja nastaje spajanjem ta dva medija zapravo leži misao vodilja iza tvrdoglavog i opetovanog iskušavanja metode pokušaja i pogreške: jedino što sada možemo napraviti je bilo što.

Akcija! (dramaturg, Filip Rutić)