About Student centre Zagreb

Student Centre Zagreb was founded in 1957 and now is a multi-functional space in the heart of the city. SC works on improving student living standard on all levels and in cultural activities, through its Department of culture - Culture of Change it organises and produces shows, performances, conferences and workshops in the fields of music, film, visual arts, theatre, radio. The main goal of SC is to create innovative, economic and educational frameworks of cultural production in order to influence cultural practices in Croatia and internationally. Theatre production is manifested in SC’s own theatre - Teatar &TD, founded in the 1960’s, as the opposition to the classical theatres. &TD is not limited by genres and stylistic criteria, which opens up the possibility of establishing new production aesthetics and contemporary forms of co-production, post production and collaboration.

Zadnja izmjena: 09. Svibanj 2017. u 12:00

apap
Re-Imagine Europe
Re-Imagine Europe

Kultura promjene

HUŠMAN- HUZJAN- TADIĆ- izložba

STU.
17
Sub
17. Studeni 2018.
Subota u 10:00
Francuski paviljon
STU.
16
Pet
16. Studeni 2018.
Petak u 14:00
Francuski paviljon
STU.
15
Čet
15. Studeni 2018.
Četvrtak u 14:00
Francuski paviljon
STU.
14
Sri
14. Studeni 2018.
Srijeda u 14:00
Francuski paviljon
STU.
13
Uto
13. Studeni 2018.
Utorak u 14:00
Francuski paviljon
STU.
12
Pon
12. Studeni 2018.
Ponedjeljak u 14:00
Francuski paviljon
STU.
10
Sub
10. Studeni 2018.
Subota u 10:00
Francuski paviljon
STU.
9
Pet
9. Studeni 2018.
Petak u 14:00
Francuski paviljon
STU.
8
Čet
8. Studeni 2018.
Četvrtak u 14:00
Francuski paviljon — 0kn
STU.
7
Sri
7. Studeni 2018.
Srijeda u 20:00
Francuski paviljon — 0kn

U srijedu, 7. studenog u Francuskom paviljonu svoje najnovije radove predstavit će umjetnici Ana Hušman, Marko Tadić i Ištvan Huzjan. Kustosica izložbe je Marta Kiš, a otvorenje je u 20 sati. Izložbu pogledajte do 17. studenog, radnim danom od 14 do 20 sati te subotom od 10 do 14 sati.

Nakon obnove prostor Francuskog paviljona zadržao je svoju izložbenu funkciju, no kontekst u kojem se nalazi potpuno se promijenio. Od sajmišta iz 1937. trokut između pruga doživio je niz transformacija, a u trenutku njegova ponovnoga otvaranja, umjesto državnim paviljonima, Francuz je bio okružen pomalo ostarjelim, ali vrlo aktivnim prostorima kulture. Njegova veličina, neklasična akustika, promjenjiva rasvjeta, a ponajprije nedodirljivost zaštićenoga spomenika nametnuli su izazovne uvjete koje smo preokrenuli u istraživačke izazove. U ovo posljednje istraživanje, Marko Tadić pozvao je Anu Hušman i Ištvana Huzjana. Svojom interakcijom, radovima koji se susreću, oni prazan prostor pretvaraju u mjesto. Ljudi i njihovo djelovanje prostor pretvaraju u mjesto, definirao je Michel de Certeau[1], mjesto je prakticiran prostor ("space is a practiced place", original). Mjesto određene povijesti, odnosa, identiteta. Pojam mjesta uvijek je vezan uz pojmove mobilnosti i komunikacije u određenom vremenu, nije ograničen na geografsku definiciju nego ga definira širi antropološki okvir. Osim što umjetnici svojim intervencijama prostor Paviljona čine mjestom stvarajući njegovu izložbenu povijest, tvoreći njegov identitet, pojmovi prostora i mjesta dio su njihovih individualnih istraživanja te ih, iako s različitim umjetničkim rezultatima, povezuju.

Marko Tadić unutar ove izložbe gradi parcijalne prostore za izlaganje radova koji služe kao potpora radovima triju autora. Zamišljene prostore pretvara u objekte tvoreći fragmentarani prostor u kojem se tek naslućuje njegov potencijal. Ovakav pristup kontinuirano je prisutan u Tadićevim radovima, bez obzira na medije koje koristi. Neizrečene istine, naslućeni završeci, zamaskirane povijesti stvaraju nove stvarnosti. Koristeći artefakte realnih mjesta, briše njihove identitete ucrtavajući nove, stvarajući tako imaginarna mjesta i ukazujući na nerealizirane potencijale. Konstrukcija napravljena za ovu instalaciju nosi i podržava radove umjetnika, sadržajno podupirući i sam prostor u kojem se izlaže. Potporne strukture su, kako navodi Céline Condorelli, one koje podržavaju i podupiru te su definirane bliskošću, koja poziva na odgovornost i obavezuje. „Podupiranje je politička veza, ona odobravanja i ohrabrivanja, slična prijateljstvu: prihvaćanje ili bar aktivna zainteresiranost, briga za, uspjeh pojedinih projekata, poduzimanje, ili riskiranje…“[2] Konstrukcije Marka Tadića upravo su to, izdvojeni dijelovi izmišljenoga domaćinstva koji podupiru, ali i povezuju, radove. Prostor Francuskog paviljona, kažu njegovi restauratori, vjerojatno bi se urušio prije obnove da nije postojao unutarnji potporanj divlje drvene galerije nepoznatoga nastanka. U svojoj obnovi vraćaju mu izvorni oblik čistoga monovolumena, a njegov potporanj upravo su umjetničke instalacije koje od njega stvaraju mjesto.

Radovi Ane Hušman vrlo se često bave dekonstrukcijom mjesta i razmatranjem svoje pozicije i društvenih zadanosti unutar njih. Na mjesto centrifuge dolaze satovi klavira u nizu suptilnih zvukovnih, vizualnih i dijaloških zapisa ukazuje, kroz elemente koje nalazimo u kuhinji, na položaj žene u društvu. Uz izmišljene dijaloge, asocijativnim nizovima, na primjer spominjanjem autorice frankfurtske kuhinje[3] Margarete Schütte-Lihotzky, uvodi povijesne činjenice, propitujući njihovu suvremenost. Imputiranjem pretvorbe modernističke kuhinje, koja bi u suvremenom svijetu bila labirint, stvara ideju nemjesta. Kuhinja, nekadašnje obiteljsko ognjište, pretvara se u nemoguć prostor nebivanja. Zvuk kuhinjskih aparata prati tekstualne i vizualne izmjene koje apstrahiraju mjesto kuhinje. Tekstualni pojmovnik pronađen u bilježnici svoje tete, autorica koristi kao predložak koji integrira navedene dijelove, ubacujući sadržaj osobne povijesti. Kontrirajući automatizaciju s još uvijek primjenjivim savjetima tetina rukopisa, naglašava se pozicija u kojoj automatizacijom rada kriteriji postaju viši, čime se posao ne olakšava. Uz niz izmišljenih dijaloga otvaraju se teme i odnosi kojima se uprizoruju moguće suvremene situacije i slojevi osjećaja nemogućnosti izvršavanja nametnutih očekivanja. Zajedničkom intervencijom na prostorne strukture, fotografije plastičnih površina aparata, koji kroz video instalaciji daju zvuk, reproducirane su na drvenu površinu konstrukcije. Promišljanjem prostora unutar instalacije, zamagljuju se granice individualnoga, a kao finalni rad nastat će umjetnička knjiga koja objedinjuje procese i radove triju autora.

Skulpturalna instalacija Nanosi Ištvana Huzjana sastoji se od pet zasebnih cjelina koje povezuje metoda kojom ih razvija. Nađene objekte uparuje sa skulpturalnim kopijama, stvarajući svojevrsne sjene realnih objekata. Većina objekata imala je jasnu funkciju unutar zgrade kasnoga modernizma koja je uništena, čime su ti objekti prestali imati svrhu. Mjesto njihova nastanka renovacijom gubi stari i poprima novi identitet, ali oni kao artefakti bivaju izuzeti, možda i spašeni, čuvajući dio svoje povijesti nastanka. Ištvan Huzjan akceptira ih, prisvaja i prepoznaje njihove potencijale koje naglašava, dodajući im njihove skulpturalne pandane. Ovim postupkom ne briše se njihova prvotna namjena nego daje novo značenje, ukazujući na njihovu skulpturalnost, ali i nebrojene mogućnosti koje elementi nose. Promišljanjem pojedinačnog, Huzjan zahvaća širi kontekst, a mjesta i njihovi, stvarni ili imaginarni, identiteti postavljaju se kao zajednička točka susreta triju umjetnika.

U tri godine istraživanja prostora Francuskog paviljona, unutar navedenoga koncepta Kulture promjene, ovaj prostor izdigao se i stvorio svoj kulturni identitet. Izložba Hušman/Huzjan/Tadić, na žalost, posljednja je u nizu. Trenutačni kontekst amaterizacije i administracije koje preuzimaju kuriranje čitavoga prostora Studentskog centra, vrlo vjerojatno, u budućnosti dovodi do stvaranje jednog od nemjesta, prostora tranzicije, anonimnosti, bez dubokih veza i dovoljno značaja da bi ga se moglo smatrati mjestom.

Marta Kiš



[1] Certeau, M. d. (2002). Invencija svakodnevice. Zagreb: Naklada MD

[2] Condorelli, C., 2009. Support Structures. s.l.:Stenberg press., str. 16.

[3] Frankfurtska kuhinja nastala je 1920ih kao prva modularna kuhinja za masovnu proizvodnju. Smatra se pretečom modernističkih ugradbenih kuhinja. Feministička kritika nije odobravala nefleksibilnost njenih elemenata te potpunu izdvojenost od ostatka stambenog prostora.

Izložba je dio programa Velesajma kulture.