Alternative content

Alternative content

apap EU kulture programme

Kultura promjene

M. Kurspahić: POTOP

VELJ.
11
Sub
11. Veljača 2017.
Subota u 20:00
Teatar &TD - Velika — 50/25kn

Režija i dramaturgija: Miran Kurspahić
Igraju: Dean Krivačić, Lana Barić, Sven Jakir, Iskra Jirsak i Franka Mikolaci
Glazba: Nikša Marinović
Fotografija: Damir Žižić
Grafičko oblikovanje: Lana Hudina
Producentica: Petra Glad
Dizajn plakata: Lana Lana Duckass Hudina
Posvećeno uji Luji - Vodaru

Koprodukcija: Sveučilište u Zagrebu, Studentski centar, Kultura promjene, Teatar &TD i Kufer

Uz potporu: Grad Zagreb, Ministarstvo kulture RH, Zaklada Kultura Nova

Premijerno izvedena 12. lipnja. 2014. / Ulaznice / Teatar &TD Facebook

2014. navršilo se točno 50 godina od velike poplave u Zagrebu. Mnogi još uvijek pamte 1964. godinu kada se Sava izlila iz korita i poplavila trećinu Zagreba. Tog 25. listopada vodostaj Save počeo je brzo rasti, no uzbuna nije oglašena i građani nisu alarmirani na vrijeme. Tokom noći i jutra 26.10. Sava se izlila iz korita i preplavila Zagreb. Danas nakon izgrađenog sustava nasipa i zaštite od poplava, ta elementarna nepogoda ne predstavlja više takvu neposrednu prijetnju, no jedna druga vrsta prijetnje se jednako postepeno poput poplave nadvila nad stanovnicima ovog grada. Globalna recesija u kratkom je roku razotkrila sve manjkavosti i boljke domaće ekonomije i tržišta, te je pad standarda, nezaposlenost i sveopće siromaštvo postupno preplavilo građane u kratkome roku.

Baš kao i u slučaju poplave, postojali su jasni znakovi o nadolazećoj prijetnji. Neki su upozoravali na nadolazeću nepogodu, no ta upozorenja su uglavnom nailazila na nerazumijevanje, nemar ili najčešće – standardnu ignoranciju. I kao što je nabujala rijeka Sava s lakoćom probila ondašnje nasipe i pojurila niz ulice Zagreba, uspinjući se stepenicu po stepenicu u domove ljudi, tako je i ekonomska kriza potopila mnoge obitelji, često im ostavljajući manje šanse za spas i prostor za uzmak od elementarne nepogode.

Svakodnevnica obitelji u „poplavi“, onoj doslovnoj i onoj simboličkoj, poslužila je kao zanimljivi uzorak i pokazatelj što se sve zbilo i promijenilo u društvu u zadnjih 50 godina, te koliko se promijenilo ponašanje prilikom suočavanja s kriznom situacijom.

Preko sudbina tih obitelji, kroz njihovu mikro cjelinu, upoznajemo i širu društvenu situaciju, iščitavamo obrasce ponašanja i različitost društvenih sistema, te način na koji se ta mikro zajednica mijenja unutar njih. Naglasak na zajednici, kolektivni duh, koji je nekako sam po sebi imanentan za socijalizam u ondašnjem vremenu i potencirana individualnost i zadovoljenje vlastitih potreba liberalnog kapitalizma danas, neminovno utječu na doživljaj i nošenje s kriznom situacijom. U temporalnome skoku, djedovi i bake te njihovi unuci postaju vršnjaci , koji se svaki na svoj specifičan način nose sa životom i bore s problemima koji ih potresaju. Koliko su problemi isti a ljudi različiti, ili koliko su ljudi isti, a problemi različiti ponekad se najbolje očituje na ovakvom izdvojenom primjeru. Teške i beznadne situacije često znaju izvući ono najbolje, ali i ono najgore u ljudima i ponekad je samo životni optimizam onaj determinirajući faktor koji ih razdvaja od očaja i pokreće prema naprijed. Je li doista potreban Potop da bi se stvari svele na pravu mjeru,sve poništilo i krenulo ispočetka, ili se sve još uvijek može poraviti, sačuvati i izgraditi neki novi „nasip“ da spasi dan?