About Student centre Zagreb

Student Centre Zagreb was founded in 1957 and now is a multi-functional space in the heart of the city. SC works on improving student living standard on all levels and in cultural activities, through its Department of culture - Culture of Change it organises and produces shows, performances, conferences and workshops in the fields of music, film, visual arts, theatre, radio. The main goal of SC is to create innovative, economic and educational frameworks of cultural production in order to influence cultural practices in Croatia and internationally. Theatre production is manifested in SC’s own theatre - Teatar &TD, founded in the 1960’s, as the opposition to the classical theatres. &TD is not limited by genres and stylistic criteria, which opens up the possibility of establishing new production aesthetics and contemporary forms of co-production, post production and collaboration.

Zadnja izmjena: 09. Svibanj 2017. u 12:00

apap EU kulture programme

Kultura promjene

Vitar Drinković: EVOLUCIJA PERCEPCIJE 2.0

VELJ.
18
Sub
18. Veljača 2017.
Subota u 10:00
Galerija SC — Ulaz besplatan
VELJ.
17
Pet
17. Veljača 2017.
Petak u 12:00
Galerija SC — Ulaz besplatan
VELJ.
16
Čet
16. Veljača 2017.
Četvrtak u 12:00
Galerija SC — Ulaz besplatan
VELJ.
15
Sri
15. Veljača 2017.
Srijeda u 12:00
Galerija SC — Ulaz besplatan
VELJ.
14
Uto
14. Veljača 2017.
Utorak u 12:00
Galerija SC — Ulaz besplatan
VELJ.
13
Pon
13. Veljača 2017.
Ponedjeljak u 12:00
Galerija SC — Ulaz besplatan
VELJ.
11
Sub
11. Veljača 2017.
Subota u 10:00
Galerija SC — Ulaz besplatan
VELJ.
10
Pet
10. Veljača 2017.
Petak u 20:00
Galerija SC — Ulaz besplatan

10. - 18. 2., Galerija SC, ulaz besplatan; otvorenje izložbe 10. veljače u 20h / Facebook event

Radno vrijeme: pon – pet 12 – 20h, subota 10 – 13h

Vitar Drinković u Galeriji SC izlaže pet radova nastalih u proteklih par godina kroz njegova interdisciplinarna istraživanja. Preokupacije kao pokretački moment istraživanja prilično su jasne. Vitar detektira osnovne probleme svakodnevice (neoliberalnog) društva s visokim uplivom tehnologije koja, osim što tu svakodnevicu olakšava ujedno je i ubrzava te pojedinca pretvara u otuđenog individualca. Raščlanjivanjem ovih „problema“ i preuzimanjem metoda i alata dostupnih iz psihologije, sociologije, kriminalistike i drugih znanstvenih i primijenjenih disciplina, na sebi svojstven način, umjetnik ih preobražava u djela, svojevrsne umjetničke sprave. Unutar bijele galerije, ovi bijeli elementi namjerno prizivaju kliničko-terapijski moment, iako se ni u jednom trenutku ne prave da su ono što nisu. Krećući se kroz galeriju, posjetitelj je gotovo primoran reagirati na radove, ponekad zbog iritacije, a ponekad zbog znatiželje. No, s obzirom na to da je ovo galerija, a ne ordinacija, upravo doživljaj rada, a ne postavljena dijagnoza s konkretnim medikamentom, bit će ono što može djelovati na svakog pacijenta, odnosno posjetitelja, izložbe.

Za rad Projekcija refleksije potrebna je interakcija dvaju posjetitelja koji u određenim pozicijama shvaćaju da se njihovo lice projektira na drugog sudionika. Ideja refleksije jasna je, možda se čini i banalna, ali koliko često smo je svjesni i jesmo li paralelno svjesni da se na nama projicira i druga osoba? Najčešće u teškim trenucima, trenucima frustracije i okupiranosti vlastitim problemima, a kod nekih takvo stanje perzistira kontinuirano, ne vidimo drugu osobu. Naš problem je jedini i najveći. Ovakvom inverzijom, upravo zato što je tako jednostavna, sudionici akcije podsjetit će se da nisu oni jedini, da postoje i drugi, sa sličnim, a često i većim problemima.



Za aktiviranje rada Accept - cancel (Prihvaćam - odbijam) također je potrebno dvoje. Klikanjem miša pokreće se lopta koja kontinuiranim i mehaničkim kretanjem po ravnoj putanji dolazi do drugog aktera te naizmjence aktivira zvuk i animaciju accept i cancel, koju je za nastavak „igre“ potrebno pritisnuti tj. prihvatiti kao datost. Ne prihvaćanjem, igra se prekida. Svakodnevica virtualnog svijeta unutar kojeg izbora i nemamo jer nam se dan sastoji od niza prihvaćanja ili odbijanja kako bismo postigli željeni cilj. Automatizam se ovdje, kroz interakciju kako s osobom tako i aparatom, može osvijestiti ili čak iskoristiti kao terapija.

Svojevrsni terapeutski učinak, na prvi pogled, mogao bi imati i Survival mode (Način preživljavanja) rad koji se prvi put može vidjeti/isprobati na ovoj izložbi. Približavanjem, posjetitelj će aktivirati kontinuirano postavljanje pitanja. Rad koji oblikom želi podsjetiti na vreću za boks, priziva i moguću reakciju na iritantno ponavljanje jednog te istog pitanje te posjetitelj može udariti mozak. No, prvotno olakšanje pretvorit će se u još veću frustraciju jer se pitanje nastavlja. Jedini način deaktivacije, ponovno je udaljavanje od rada. Rad zapravo ne nudi rješenje, rješenje je povlačenje. Jesmo li zadovoljni time? Hoćemo li uopće krenuti u borbu kako bismo shvatili da je ona uzaludna? Slažemo li se s idejom da je u neoliberalnom svijetu revolucija, upravo zbog pojedinca u potpunosti okrenutog sebi, nemoguća?



Refleksija današnjeg društva u kojem virtualno dolazi prije stvarnog slojevito je prisutna u Selfie hug mašini. Uz poziv na umjetni zagrljaj koji ova sprava nudi, u mogućnosti ste napraviti i selfie tog trenutka. Ironičnim odmakom i potenciranjem situacije naglašava se apsurd u kojem pojedinac ostaje sam, bez ikog da ga zagrli i bez ikog da ga fotografira. Naravno, mogućnosti mobitela, kao i ostale tehnologije, nisu nužno samo loše pa fotografirati sam sebe nije samo po sebi opasno. No, kada više nemaš „stvarnih“ osoba, nego samo brojne virtualne sljedbenike koji lajkaju tvoje selfije, kada pored živih ljudi, komunikaciju preuzima virtualno, vrijeme je da se kritički osvrnemo na svoje izbore. U protivnom, realnost u kojoj ovakva mašina stoji u korporacijama kako bi nam dala jedini zagrljaj i nije tako daleka.

I možda najbolji primjer koji sažima sve ideje prethodnih radova je Autodetektor. Detektor laži prati reakcije organizma na odgovore koje si sami postavljamo te gradacijom intenziteta boje bilježi promjene. Korištenjem postojećih dostignuća, umjetnik ih svjesno postavlja u galerijski kontekst, bez potrebnih izoliranih uvjeta koja bi omogućila dobivanje objektivnih rezultata. Korištenjem umjetničkih sprava, Vitar nudi mogućnost da sami istražite i osvijestite sebe i svoju okolinu, preispitate odnose spram svoga tijela i njegovih reakcija na podražaje, frustracija koje donosi naša (virtualna) svakodnevica. Koja ćete pitanja postaviti i što ćete napraviti s mogućim odgovorima, u potpunosti ovisi o vama.

Uz primjese kritike, ironije i cinizma, bez jasnih dijagnoza i rješenja, u radovima se primjećuje i kontinuirano snalaženje s low tech i uradi sam principima. Iako takav pristup nije umjetnikov izbor, već realna situacija umjetničke (financijske) svakodnevice, upravo takva estetika dodatno potencira brojne dihotomije kojima se ova izložba u cjelini bavi te s odmakom od trenutačnih realnih mogućnosti u virtualnom svijetu naglašava da je stvarnost, htjeli mi to ili ne, uvijek drugačija.

Marta Kiš



Vitar Drinković
Rođen 1983. u Zagrebu.
2014. MA iz novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu
2013. Studijska razmjena-suradnja, London Metropolitan University
2008. MA iz kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu
2006. u okviru međunarodne razmjene studenata studira jedan semestar na Indiana University of Pennsylvania, USA

Sudjelovao na mnogim samostalnim i skupnim izložbama te rezidencijalnim programima.