Najavljujemo

VICE GURU – BASMA - institut za integrativnu medicinu i holističko energetsko liječenje

14.11. u 12:00, Galerija SC,

RADIONICA - filmska projekcija

14.11. u 20:00, MM Centar,

DUĆAN - multimedijski dizajnerski program- otvorenje

15.11. u 19:00, Galerija Kiosk,

VICE GURU – BASMA - institut za integrativnu medicinu i holističko energetsko liječenje

15.11. u 12:00, Galerija SC,

S. Seidel: HAMLET ZA SVAKOGA - Noć kazališta

16.11. u 20:00, Teatar &TD - Polukružna,

VICE GURU – BASMA - institut za integrativnu medicinu i holističko energetsko liječenje

16.11. u 10:00, Galerija SC,

VICE GURU – BASMA - institut za integrativnu medicinu i holističko energetsko liječenje

18.11. u 12:00, Galerija SC,

VICE GURU – BASMA - institut za integrativnu medicinu i holističko energetsko liječenje

19.11. u 12:00, Galerija SC,

UTOYA, 22. SRPNJA- filmska projekcija

19.11. u 20:00, MM Centar,

A. Tomić / J. Kovačić: MAGIC EVENING

19.11. u 20:00, Teatar &TD - Velika,

A. Tomić / J. Kovačić: MAGIC EVENING

20.11. u 20:00, Teatar &TD - Velika,

VICE GURU – BASMA - institut za integrativnu medicinu i holističko energetsko liječenje

20.11. u 12:00, Galerija SC,

UTOYA, 22. SRPNJA- filmska projekcija

21.11. u 20:00, MM Centar,

VICE GURU – BASMA - institut za integrativnu medicinu i holističko energetsko liječenje

21.11. u 12:00, Galerija SC,

CIKLUS KULTNIH FILMOVA - Robert Bresson

22.11. u 20:00, MM Centar,

I. Penović - KATALONAC

22.11. u 20:00, Teatar &TD - Velika,

VICE GURU – BASMA - institut za integrativnu medicinu i holističko energetsko liječenje

22.11. u 12:00, Galerija SC,

VICE GURU – BASMA - institut za integrativnu medicinu i holističko energetsko liječenje

23.11. u 10:00, Galerija SC,

O. Frljić: MRZIM ISTINU !

23.11. u 19:00, Teatar &TD - SEK,

O. Frljić: MRZIM ISTINU !

23.11. u 21:00, Teatar &TD - SEK,

VIZIJE GRADA – uvod u izložbu

25.11. u 19:00, MM Centar,

KUĆA KOJU JE IZGRADIO JACK- filmska projekcija

26.11. u 20:00, MM Centar,

KUĆA KOJU JE IZGRADIO JACK- filmska projekcija

28.11. u 20:00, MM Centar,

About Student centre Zagreb

Student Centre Zagreb was founded in 1957 and now is a multi-functional space in the heart of the city. SC works on improving student living standard on all levels and in cultural activities, through its Department of culture - Culture of Change it organises and produces shows, performances, conferences and workshops in the fields of music, film, visual arts, theatre, radio. The main goal of SC is to create innovative, economic and educational frameworks of cultural production in order to influence cultural practices in Croatia and internationally. Theatre production is manifested in SC’s own theatre - Teatar &TD, founded in the 1960’s, as the opposition to the classical theatres. &TD is not limited by genres and stylistic criteria, which opens up the possibility of establishing new production aesthetics and contemporary forms of co-production, post production and collaboration.

Zadnja izmjena: 09. Svibanj 2017. u 12:00

apap
Re-Imagine Europe

Kultura promjene

Davor Šišmanović | 18. Veljača 2019. u 12:34

Osvrt književnice Nives Puhalo na sjajnu monodramu Zdenka Jelčića "Veliki odlazak"

Thomas Bernhard: Veliki odlazak

Prijevod, adaptacija, režija i izvedba: Zdenko Jelčić

Glumac koji se odrekao klasike

Petak, je, 15. veljače 2019. godine, dvadeset je sati navečer. Što bih mogla učiniti u petak navečer nego li otići u kazalište, znate nisam od onih koji izlaze van iza deset sati navečer, a zna se da svi oni koji izlaze iza deset sati navečer u kazališta sigurno ne idu već onako bez znanja ukusa i stila posjećuju sumnjive narodnjačke klubove. Za to stvarno nisam, a moj odabir je uvijek siguran a to je svakako kazalište. I ovaj put je to kazalište &TD. Koračam kroz dvorište Studentskog centra i približavam se kazališnoj zgradi, ulazim kroz ona mala staklena vrata i već na samom ulazu pozdravljam simpatičnu, lijepu, dragu i ljubaznu gospođu Valentinu koja radi na blagajni kazališta i s njome razmjenjujem nekoliko riječi a onda ulazim u polukružnu kazališnu dvoranu. Mi publika čekamo svoga glumca. Smirujemo se, gasimo mobitele, više ne kopamo po džepovima ili torbicama i pogled usmjeravamo prema vratima.


Ulazi glumac, mi čekamo Minettija a neki od nas i kralja Leara, ali dobivamo Zdenka Jelčića. Zdenka od krvi i mesa, glumca i čovjeka i to dobrog čovjeka iz Čapljine, te Čapljine kroz koju su me vodili moji prijatelji pjesnici iz Hercegovine Ljubo Krmek, Srećko Marijanović i Stanko Krnjić. Već s vrata vidim kako se Zdenko blago osmjehuje očima i usnama svojoj publici koja se pretvara u slučajne prolaznike, a mjesec veljača i ova čudna južina što oblikuje ovu kazališnu noć u Silvestarsku večer dok vani svi slave i pada snijeg. Zdenko počinje priču, onu svjetsku, čarobnu a opet običnu i ljudsku, priču o Minettiju, priču o sebi, priču o glumcu, ali i čovjeku, priču o snovima, nadama, priču o čekanju i razočaranjima. Plete kazališnu priču u ekperimentalnom teatru za mlade, srednje i stare, za sve. Priču svijeta ali prilagođenu nama ovdje u Hrvatskoj, opet spominje svoju Čapljinu i Višiće kroz koje me je proveo moj prijatelj pjesnik Stanko Krnjić. Vidim tu zelenu hercegovačku zemlju, osjećam i Trebižat kako kola u duhu sjećanja i misao mi tada odlazi i do Vladimira Pavlovića nepravedno zapostavljenog hercegovačkog i hrvatskog pjesnika. Zdenko mi pred oči u duhu dovodi i Neretvu to riječno božanstvo i Stolac i zidine Daorsona. Zidine Daorsona gdje bi isto možda mogli smjestiti i radnju o kralju Learu, a onda umjesto Daorsona Zdenko spominje Dubrovnik, taj drevni biser okovan velebnim zidinama i okružen morem. Samo treba imati želje i inspiracije i snova, ali uh da redatelji, redatelji kaže Zdenko nama prolaznicima, oh, ne, oprostite, previše sam se uživjela u predstavu nama u publici kako redatelji baš i nisu točni, evo iako je rezervirao u publici mjesto za redatelja, evo on opet kasni kaže Zdenko dok se trza na svaki daleki zvuk iza zatvorenih vrata i naviruje se svako malo u iščekivanju van, ma tko zna hoće li i taj redatelj doći. Zdenko me podsjeća na neke simpatične djedove koje znam viđati kada sam prehlađena i dok u Domu zdravlja dok svi čekamo doktoricu da dođemo na red osluškujem njihove priče. Evo ona njegova obična bijela vrećica u njegovim rukama je tako tipična umirovljenička i ona se na kraju isto pretvara u priču, u njoj se nalazi čarobni napitak od kadulje za koji nam Zdenko kaže kako je kadulja zakon za grlo, pa nam onda vadi iz nje dva fascikla u jednom fasciklu se nalazi Zdenkova mladost, snovi, njegova gluma, isječci iz filmova i kazališnih predstava, ja se odmah sjetih Kapelskih krijesova, moje susjede glumice Nade Gačešić Livaković, njezinog Jastreba i naravno Zdenkovog Ljube, mislim da se njegov lik u seriji zvako kapetan Ljubo, oprostite mi ako sam krivo napisala ali bila sam jako mala kada su to davali na televiziji, ah i to je vrijeme koje je bilo bolje nego ovo sada. U tom fasciklu je jaka snaga mladenačkog bunta, idola, vjerovanja, novih dramskih projekata, koji tako brzo zatvara i brzo nam pokazuje onaj drugi, a taj je onaj pravi umirovljenički sa dijagnozama, bolestima, a joj onaj koji svojim drhtavim rukama drže oni simpatični djedovi u Domu zdravlja i nekad započinju svoju životnu priču. Ali jaki su ti djedovi, mogu oni još, žilavi su oni i ne predaju se, jer nikad nema predaje pa mi svi opet idemo dalje. A onda Zdenko opet poseže u vrećicu i vadi ono bitno a to su profesorske naočale, vadi ih van iz futrole i sjeda za stol, stari pohabani đački stol koji se pretvara u katedru, onu katedru na Akademiji dramskih umjetnosti i započinje svoje predavanje, mi slušamo uvod u teatrologiju i ja imam osjećaj kao da sam opet uzela u ruke knjigu Borisa Senkera Uvod u teatrologiju koju sam iščitala i po nekoliko puta iako nikad nisam upisala Akademiju dramskih umjetnosti i iako me je kazalište zanimalo od malih nogu, ali evo mene su na kraju moji snovi odveli negdje drugdje ali to je zapravo neka sasvim druga priča. Promatram Zdenkove ruke i profinjene dugačke prste, na Zdenkovom prstu se sjaji vjenčani zlatni prsten, priča nam kako se oženio, dobio sina koji sada predaje, priča nam dvije priče, kazališnu i svoju životnu, priča nam kako nastaje predstava, priča što bi bilo kad bi bilo, ma kad bi bilo i više novaca za kazališne projekte, eh za kralja Leara ili za glavnu ulogu Minettija, Minetti ili kralj Lear bi mogao biti kako Zdenko kaže Tonko Lonza onako sijed sa svojim dubokim glasom, uh Tonko Lonza iliti stari Glembaj koji isto onako umire dok gromovi paraju noćno nebo. Hm, ta smrt Minettija, Leara ili evo Glembaja sve je slično, smrt je smrt i čovjek je svaki isti u tom trenutku. Zdenko nam u svome prikazu nastajanja predstave spominje kako bi evo negdje u kutu mogla sjediti i Perica Martinović u svojoj crvenoj haljini sa onom svojom dugom, plavom kosom. Evo kako Zdenko priča ja to sve vidim dok sjedim u publici i dok on pokazuje rukom na taj kut ja glavom slijedim putokaz njegove ruke i umjesto neuglednog kuta eksperimentalnog kazališnog hangara &TD-a vidim glamurozni kut kako Zdenko kaže u predvorju evo možda hotela Esplanade. I sve mi se to vrti pred očima i ja i mi svi u publici od slučajnih prolaznika sad se pretvaramo i u bogato odjevene uzvanike koji se nalaze u hotelu Esplanade. I što ti je vizualizacija, dramsko predavanje, a onda Zdenko poput pravog glumca profesora s katedre na Akadamiji dramskih umjetnosti prelazi na scenski pokret, a mi u publici mi se tada pretvaramo u njegove studente na Akademiji. Smrt u pokretu u zimi dok pada snijeg i prekriva Minettija ili smrt u ljetu u umiranju male bubnjarice dok joj sunce obasjava lice i dok sunce lagano zapada tako i sirota mala bubnjarica isto umire. Sve nam je dato, a onda opet oduzeto, mi svi imamo snove, a onda ih nekad ne možemo realizirati nekad zbog samih sebe, ali i nekad i zbog drugih, jedno je imati ideju, a drugo je kako je realizirati, hoće li biti dovoljno novca, hoće li nam biti sklon i redatelj, hoće li se redatelj uopće pojaviti na razgovoru dok ga glumac očekuje, hoće li biti novca za scenografiju i kostimografiju ili ćemo morati biti svi zadovoljni asketskom scenom ITD-a i Zdenkom, umjetnikom, glumcem u njegovim običnim stvarima, traper košulji i običnim trapericama i skromnim crnim cipelama. I mi zaista i jesmo na kraju cijele predstave bili zadovoljni Zdenkom, glumcem i čovjekom, našim dramskim profesorom, velikim glumcem koji nije kako je u programu duhovito napisano da je svoj život proveo u neradu i beskoristan, već nešto sasvim suprotno život upravo proveo u velikom radu i vrlo vrlo koristan. Bili smo zadovoljni i onom maskom na kraju koju je izvukao iz one svoje umirovljeničke vrećice i stavio je na lice pa legao u kut kako bi prikazao kako nastaje i smrt glumca ako nema svojih predstava dok se kazališno svjetlo lagano gasilo dok nije bilo posve utrnjeno a onda iz publike odjeknuo pljesak, svjetlo se upalilo a Zdenko ustao i naklonio se svojoj publici, svojim prolaznicima i svojim studentima. Ovo je bilo predavanje i Veliki odlazak za pamćenje.

Zdenko, umjetniče, glumče, hvala Vam.

Zagreb, 17.2.2019.

Nives Puhalo