Kultura

Otvorenje izložbe Čajanka autorice Lore Elezović održat će se u srijedu 27. svibnja u KIOSKU u 19 sati. Izložba je otvorena do 8. 6. 2026., a gleda se izvana frontalno kroz staklena vrata Kioska.Tijesni prostor Kioska postaje prostor zgusnutih sjećanja – pred nama se otvara scenografija, filmski set ili kadar koji povremeno oživljava igrom svjetlosti. Prizor čine stol i četiri mjesta naznačena čajnim i desertnim priborom: šalicama, tanjurima i ostalim pratećim predmetima. U tijeku je čajanka – kolači su posluženi, desertne žlice položene, a posuđe kao da se netom koristilo ili tek čeka uporabu. No sudionika nema, a cijeli set je transparentan, gotovo da iščezava, izmiče pogledu.Čajni servis, povezan s ritualom, predahom i druženjem, ukrašen je simboličnim motivima te time postaje nositelj osobnih priča, identiteta i unutarnjih napetosti članova obitelji. I dok svako sjedeće mjesto s pripadajućim mu predmetima predstavlja jednog člana obitelji o kojem doznajemo tek kroz motive koje umjetnica ucrtava na posuđu, oni fizički izostaju, ostavljajući nas s pitanjem: promatramo li ostatke završenog događaja, pauziranu ceremoniju u tijeku ili je riječ o neostvarivom, ali priželjkivanom prizoru (idealizirane) bliskosti i zajedništva? Svjetlost naizmjence osvjetljava segmente instalacije, lomeći individualne simbole, međusobno ih ispreplićući te stvarajući novi skup (nejasnih) vizija u koji se upliće i doživljaj publike. Istodobno, uz temu nevidljive prisutnosti, Lora Elezović otvara i pitanje umjetničkog postupka koji kombinira tradicionalne i suvremene tehnike izrade. Autorica dvodimenzionalne prikaze prevodi u trodimenzionalne objekte, a zatim filigranske reljefe digitalno aplicira na 3D modele koje naposljetku printa u transparentnom materijalu. U tom je smislu slika sačuvana, ali više ne postoji kao slika – prisutan je njezin otisak u volumenu, opredmećeno sjećanje koje nadoknađuje odsutnost obitelji i zamišlja njezinu drukčiju dinamiku.Naposljetku, kao i u svojim ranijim radovima, umjetnica kroz kombinaciju tradicionalnog i modernog pristupa istražuje mogućnosti arhiviranja sjećanja, promišljajući granicu između postojećeg i priželjkivanog te prisutnosti i odsutnosti, u prostoru nestabilnih kretanja i pokušaja nadoknade izgubljenih (ili nikad doživljenih) trenutaka. (predgovor, Ivana Završki)BIOGRAFIJALora Elezović rođena je 1995. u Torontu, Kanadi. 2017. upisala je diplomski sveučilišni studij Likovne kulture, nastavnički smjer u klasi prof. Igora Čabraje i komentorice prof. Ines Krasić na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2020. diplomirala je na ALU diplomski sveučilišni studij Likovne kulture, grafički odsjek i stekla zvanje magistra edukacije likovne kulture. Izlagala je na pet samostalnih izložbi i na šezdeset skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Članica je HDLU-a od 2020. godine. Dobitnica je Posebne pohvale žirija na međunarodnom bijenalu minijature MiniMo (2019.), Nagrade Iva Vraneković – Vladimir Dodig Trokut: umjetnici umjetniku” na 36. Salonu mladih (2022.), Posebnog priznanja Odbora za nagrade 9. hrvatskog trijenala grafike (2024.) te nagrade HDLU-a za najboljegmladog umjetnika (2024.).Živi i radi u Zagrebu.

Otvorenje izložbe I saw a Dead man Once, He Was Alive at the Time autorice Vlatke Škoro održat će se u srijedu, 27. svibnja u Galeriji SC u 19 sati.Izložba je otvorena do 13. 6. 2026., radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.Radovi Vlatke Škoro predstavljeni na ovoj izložbi daju nam neposredan uvid u trenutačne interese i razmišljanja, a ujedno otkrivaju i neke trajne motive rada ove osječke umjetnice. Njen je stvaralački proces sačinjen od istinske predanosti radu koja se očituje u rutinskom posvećivanju vremena boravku u atelieru, a time implicitnom shvaćanju umjetničkog djelovanja gotovo kao stvari usuda, sudbinskog određenja koje utemeljenje ima u sretnom pronalasku vlastitog mjesta u svijetu – barem onoliko koliko i Camusovog ”Sizifa moramo zamišljati kao sretnog” , ili pak uz pozivanje na budistički koan Jacka Kerouaca “Nemam što raditi ostatak života nego raditi to i upravo ću to raditi” -, vrste ‘osuđenosti’ koja je implicitna već i u idiomatskoj dosjetci samog naslova izložbe – I saw a dead man once, he was alive at the time.Ritualna posvećenost jednako tako podrazumijeva i procesualnost kao jedan od važnih aspekata rada umjetnice, dok samim radovima u njihovoj sirovoj i teksturalno bogatoj pojavnosti može pridodati značenje kontemplacije svakodnevnog života kao (dijela) umjetničkog procesa bitno određenog istančanom osjetljivošću za vlastita stanja te stanja svijeta koji nas neposredno okružuje. U međuodnosu implicitnih i eksplicitnih elemenata procesualnosti koja prethodi samim djelima možemo pronaći stoga i tragove, zajedničke crte što spajaju umjetnicu s nizom naizgled ne-povezanih prethodnika i suvremenika – od Knifera do Faktora, i dalje preko ostvarenja brojnih kolega i mentora -, a koji zajedno oblikuju teksturu istočne, i u konačnici nacionalne, likovne scene.Načinom na koji umjetnica stvara svoje skulpture, gradnji koja se očituje na površini završenog rada u formi grubih nanosa materijala, slojevitosti i ‘zakrpa’, postiže se svojevrsna lakoća puko formalnog aspekta postojanja, gotovo kao u slučaju papier-machea kojeg slažemo oko neke privremene forme, balona, samo da bismo ga na kraju ‘izbušili’; tako je i ovdje sadržaju dopušteno da se ‘ispuše’. Uz preostale antracitne ljuske materije koja hini težinu lijevanog metala stavljeni smo pred situaciju snažno uspostavljenih kontrasta na samoj ravni fizičkog oblikovanja rada. Taj je kontrast pak doveden do stanja apsurda u načinu na koji figure nastanjuju prostor galerije, u neobičnoj dinamici njihovih gesta i njihova postava, osnažujući tako i mogućnost egzistencijalističkog čitanja čitave izložbe kao situacijskog ambijenta, svojevrsne drame postojanja.Dvoznačnost gesti u određenoj mjeri odgovara ‘monumentalnoj lakoći’ okupljenih skulptura – izvedenih u lakom sintetičkom materijalu čija težina proizlazi iz tamne bogato teksturirane monokromatske površine – izloženih u jednako atmosferičnom ambijentu: plesači čije veselje i zanos stoje u tragičnom odnosu njihove stvarne materijalne praznine i zaključanosti u pozi ‘meta-stabilne’ ravnoteže, kao i nesvodivost onih ‘obješenih’, što ‘uskrsavaju’ ili se naprosto kreću kroz medij koji nije onaj isti kroz koji ih mi vidimo, govore nam upravo i one ključne stvari koje se mogu reći o ovim radovima a da se ne poseže za – u ovom vizualnom i egzistencijalnom procesu – neadekvatnom povijesno-umjetničkom analizom.Ne treba nas zato iznenaditi ni to da je ovaj rad primarno zamišljen kao kiparski esej, ili pak za umjetnicu taktilna i situacijska, a za nas vizualna i ambijentalna kontemplacija besmisla, trivijalnosti smisla kao pojma, a koji nam preostaju poslužiti kao motiv za razumijevanje proturječnih gesti skulptura i njihova postava u prostoru galerije. Jednako važnu ulogu – i to u totalitetu rada umjetnice – ima humor koji se pojavljuje kao rezultat ne samo i onih ‘najtežih’ promišljanja već upravo i najkompleksnijih kreativnih procesa iza čije se naizgledne trivijalnosti, banalnosti ili karaktera dosjetke često može skrivati virtuozna izvedba – u ovom slučaju pomirenja sa (bez)smislom.Lamentacija o kojoj govorimo u kontekstu samog naslova, njegove idiomatske dispozicije, do cjelokupne ambijentalne izvedbe koja na razini dosjetke tematizira naš i odnos umjetnice s intimnom problematikom smisla, nadovezana je na osnovni fenomenski nalaz našeg kolektivnog i pojedinačnog postojanja – smrti kao stvarnosti zaključanoj u našem tijelu. Ovdje je ono mrtvo oživljeno u formi, kroz raspuknuće života koji se kao sadržaj nalazio na mjestu skulpture u trenutku njenog ‘slaganja’ – onog ranije spomenutog papier-mache momenta -, a sada je dio praznog središta (smisla) svakog pojedinačnog rada. Sve to nije daleko od dobro nam poznatog tropa žanrovske niše strave i užasa – živih mrtvaca, prije svega kao metafore – iako je smrt kroz povijest umjetnosti personificirana, uvijek zamišljena kao živ otimatelj života. Time onda otvaramo vrata i tumačenju uloge umjetnika u stvaranju, a koja se u ovom radikalnom preinačenju može naći s onu stranu božanske ili oživotvorujuće snage kreativnog procesa.Tek sa svojim izlaganjem koje je u ovom slučaju i samo rezultat pomne gradnje odnosa izvedenih rukom umjetnice, možemo reći da rad ulazi u svoj estetski bitak – postaje vidljivim elementom naše vizualne zbilje u kojem pojedinačne skulpture nisu fragmenti, već u potpunosti uobličene pojave naših svakodnevnih nedosljednosti i otvorenosti, odnosno arbitrarnosti smisla s kojim se uvijek iznova pokušavamo staviti u produktivan odnos. Kao tebleaux vivant okrenut, takoreći, na glavačke, skulpture okupljene na ovoj izložbi ponajbolje funkcioniraju u ambijentalnoj cjelini koju je umjetnica zamislila kao situaciju – prisjećanja, podsjećanja, zamišljanja, … – onoga što bi i kako izgledala jedna konceptualna atmosfera svakodnevnog događaja (bez)smisla kada bismo ga karakterizirali i vizualizirali kroz ono što on u svojoj biti jest, već gotov, završen i kudikamo mrtav trenutak. (predgovor, Dario Vuger)BIOGRAFIJAVlatka Škoro magistrirala je kiparstvo 2010. godine, a doktorirala je 2018. godine na Poslijediplomskom doktorskom studiju Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagala je načetrnaest samostalnih i četrdesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na brojnim radionicama i festivalima. Dobitnica je Erste Grand Prix nagrade 2010. godine, nagradeHDLU Zagreb za najbolju mladu umjetnicu 2020. godine, te Nagrade žirija na izložbi One su tu2025. godine. Radovi joj se nalaze u nekoliko privatnih i muzejskih zbirki.

U sklopu projekta Oni dolaze…u petak, 15. svibnja otvorit će se izložba U početku bijaše kvadrat autorice Katarine Kocijan u Galeriji SC s početkom u 19 sati. Izložba je otvorena do 23. svibnja, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.U početku bijaše kvadrat ciklus je radova Katarine Kocijan, u kojem umjetnica istražuje mogućnosti pojmova te njihovih predodžbi i vrijednosti kao motiva u likovnom izrazu. Pritom, u tom pothvatu, svaki pojam lišava svega suvišnog te se koncentrira na likovnu općost: plohu, boju i liniju. Njezin se umjetničko-istraživački proces sastoji od prikaza apstraktnih kuća, vođen idejom pronalaska čiste likovne terminologije.Stvarajući radove, Kocijan stavlja naglasak na proces. Sam motiv kućica je sekundaran, lišen je narativnosti, a medij i tehnika korišteni su kao alat za istraživanje potencijala i mogućnosti općosti. Takav angažirani pristup opisuje i američki filozof C. Thi Nguyen, u tekstu Autonomy and Aesthetic Engagement, kreirajući princip autonomije. Prema Nguyenu, ključ estetskog razumijevanja objekta jest u tome da autonomnim estetskim angažmanom spoznamo određeni estetski sud ili određene estetske vrijednosti. Pri argumentaciji, estetski angažman uspoređuje s igrom te tako isprepliće domene estetike i filozofije igre. Cilj može biti konačan, točan estetski sud, ali poanta umjetničkog djelovanja ili likovne kritike nije pronaći niti skovati krajnju estetsku činjenicu, već angažirani proces tumačenja i istraživanja estetskog objekta. Tijekom svoga istraživanja, Kocijan se pokušava približiti minimalnom i sažetom kontekstu ideja plohe, boje ili linije, no kao i Nguyen, ne zaboravlja na zaigranost procesa; iako je primarno umjetnica, ulazi i u uloge matematičarke ili arhitektice te je tako „istovremeno učenik i učitelj“ samoj sebi. Različiti rakursi tih uloga, pomažu joj u razrješenju analogije „kako“ i „zašto“ te proširuju njezine načine i pristupe prikaza općih pojmova.Pojednostavljene kućice Katarine Kocijan prikazi su općeg pojma preobraženog u likovno ostvarenje građeno od osnovnih likovnih elemenata: kvadrati načinjeni od linija koji su povremeno ispunjeni bojom. Ideja pojma sada je materijalizirana na papiru, platnu ili u plastici. Osim što se tijekom svog istraživanja općosti odlučila za motive kuća kao svoje polazišne točke, gradnju iste dovodi u vezu s gradnjom umjetničkog djela: „…kuća počinje svoj razvoj i prije same gradnje – ona je u umu nastanjena od trenutka kada pomislimo na stanovanje u njoj – tako se ponaša i ideja uslijed ostvarenja umjetničkog djela.“ (predgovor, Buga Kranželić)BIOGRAFIJAKatarina Kocijan (1997. Rijeka) upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 2018. godine. Preddiplomski studij slikarstva završila je pod mentorstvom prof. art. Duje Jurića, a 2024. diplomirala je slikarstvo pod mentorstvom prof. dr. art. Ksenije Turčić i komentorstvom prof. art. Siniše Reberskog.Od 2019. godine aktivno sudjeluje na brojnim skupnim izložbama od kojih se ističe izložba studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u okviru triju neformalnih studentskih galerija ALU (Uža, Rupa i Polica) pod nazivom JESTE LI VI OZBILJNA GALERIJA? u Galeriji SC 2024. godine, na kojoj sudjeluje kao autorica, suorganizatorica i neformalna kustosica.  Tijekom 2022. godine održala je dvije samostalne izložbe; MIMEZIS/F12 u Duisburgu (Njemačka), u galeriji Kreativquartier Ruhrort u sklopu koje je održana projekcija istoimenog filma i izložbu Opet je utorak u galeriji Lauba u Zagrebu u sklopu projekta Šalji dalje. 2022. godine sudjelovala je na dva filmska festivala s filmom MIMEZIS/F12; 31. Dani hrvatskog filma u Zagrebu i 18. izdanju međunarodnog festivala eksperimentalnog filma 25 FPS u Zagrebu i Rijeci. Film je 2022. i 2023. emitiran na HTV3 u sklopu emisije Animatik.