Kultura

U petak, 19. travnja u Galeriji SC i Kiosku s početkom u 19 sati otvara se izložba Matrice: Apsurd. Izložba predstavlja radove studenata/ica i alumna Nastavničkog, Grafičkog i Kiparskog odsjeka ALU nastalih u okviru projekta Matrice: Apsurd, te radove voditelja/ica radionica i mentorica na temu apsurda.Izložba se može pogledati do 29. travnja, radnim danom od 12:00 do 20:00 te subotom od 10:00 do 13:00 sati. Izlažu: Iva Ćurić, Marko Dajak, Petra Divković, Vojin Hraste, Borna Ivanuša, Vasja Irma Ivković, Manuela Košević, Ines Krasić, Anamarija Kvas, Matija Meštrić, Kristina Novosel, ukacijski umjetničko istraživački projekt Matrice održava se od 2016. godine i svake je godine tematski fokusiran na određeni segment ili područje pojma matrice u proširenom polju uDorian Pacak, Jakov Pašalić, Antun Sekulić, Tara Stanić, Antonela Šurbek, Mirjana Vodopija i Lucija Žuti.Edmjetnosti i znanosti. Centralna radionica projekta Matrice: Apsurd održana je od 16. – 22. lipnja 2023. godine u Oblikovnoj likovnoj radionici Plemenitaš u Plemenitašu. Tražeći dublji smisao i jasnoću u vremenu bremenitom besmislenim, kaotičnim i iracionalnim situacijama, kroz osvještavanje apsurda suočavamo se s njime. U projektu nastavljamo potragu za značajem pedagoškog i umjetničkog djelovanja, prigrljujući apsurd kao inspiraciju i sredstvo djelovanja.Voditeljice i mentorice projekta su Ines Krasić, Mirjana Vodopija i Iva Ćurić (ALU); suradnik na izradi rada Da se mene pita je izv. prof. art. Vojin Hraste.To da živimo u apsurdnom svijetu jedna je od onih rečenica koje se stalno ponavljaju u medijima, književnosti i filmu zadnjih stotinjak godina. Tema koja se tu provlači je pomanjkanje neke logične utemeljenosti života, nekog uporišta za koje se možemo uhvatiti i koje će našem svakodnevnom životu udahnuti smisao ili našim potezima dati opravdanje. Dosadašnja razmišljanja i postojeće teorije poprilično su jasne. Takvo uporište ne postoji. Albert Camus precizno je to opisao u esejima Mit o Sizifu. Spavamo, ustajemo, odlazimo na posao, jedemo, spavamo, ustajemo, odlazimo na posao i od neprestanog ponavljanje istih radnji sastavljen je naš život. Kao i krivulja sinusoide, u nedogled se prelijevamo iz minimuma u maksimum i onda opet natrag potaknuti nekim vrlojednostavnim pravilom, osnovnom funkcijom, željom za preživljavanjem. No, u životima svakoga od nas postoji trenutak u kojem spoznamo da je razlika između života i sinusoide u tome što život ipak ne ide u nedogled i zbog toga nam to jednostavno pravilo koje opisuje život postane nedovoljno. Jednako kao i Barbie i mi smo u prosjeku sretni dok se neprestano ponavljamo u našoj svakodnevici nesvjesni njenog trajanja. Onda nas odjednom uhvate teške misli, krenemo si postavljati duboka pitanja, spuste nam se stopala, pojavi nam se celulit i tu svakodnevicu više ne doživljavamo sretnom. Tada krenemo propitkivati sebe i sve oko sebe kako bismo pronašli nepostojeće odgovore na imaginarna pitanja koja će nam omogućiti ponovno vraćanje u neprestano ponavljanje istih radnji, ali sada u novoizgrađenoj iluziji o postojanju smisla. S jedne strane živimo od i zbog neprestanog procesiranja novih informacija, velike moždane aktivnosti, postavljanja pitanja i pozicioniranja samog sebe u najširi mogući kontekst života, svijeta i vremena, a s druge strane vapimo za ustaljenim i poznatim ritmom jer se u njemu osjećamo sigurno i sretno. Za tu sreću potrebna nam je još jedna mala, jako mala doza nečega što zovemo smisao.                                                                                                           izv. prof. dr. sc. Dario BojanjacIzložba je dio projekta realiziranog uz financijsku potporu Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija RH i Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.  *Reprodukcija: Petra Divković: meni je petak više srijeda nego utorak

Od travnja 2024., u mjesečnom ritmu održavat će se pub kviz općeg znanja naziva Tko pjeva Zvone misli s naglaskom na glazbi, u Caffe baru SC (uz parking na Savskoj 25). Kviz predviđa maksimalno dvadeset četveročlanih ekipa, a prijaviti se možete na tkopjevazvonemisli@gmail.com.Nema kotizacije za sudjelovanje, ali ima nagrada za najuspješnije! Natjecatelji će trebati svega jednu kemijsku po ekipi, a za sve ostalo pobrinut će se osoblje SC-a te autor i voditelj kviza, Zvonimir Rumboldt.Prvo izdanje na rasporedu je u utorak, 23. travnja u 20 sati.

Premijera: 24. travnja 2024., Polukružna &TD, uz pozivnicuRedatelj: Patrik SečenDramaturginja i autorica adaptacije: Karla MesekPrijevod: Zvonimir MrkonjićScenografi: Patrik Sečen i Karla MesekKostimografkinja: Ana RokoSkladatelj: Ivan HlebićOblikovatelj svjetla: Martin ŠatovićVizualni identitet: Sara Pavleković PreisUloge:MELCHIOR: Rok JuričićWENDLA: Melody MartiškovićMORITZ: Toni KukuljicaILSE: Ema ŠundeHANS: Damian HumskiDrama "Buđenje proljeća" Franka Wedekinda napisana je kao kritika institucija koje sudjeluju u odgoju i obrazovanju djece. Likovi odraslih predstavljaju nosioce institucionalnih vrijednosti, a likovi djece silu koja se pokušava oduprijeti tim vrijednostima. Podnaslov drame implicira kako se radi o dječjoj tragediji. Zbog problema u sustavu na koje drama ukazuje dvoje djece završava tragično: Moritz Stiefel počini samoubojstvo zbog neuspjeha u školi, a Wendla Bergman umre od posljedica ilegalno napravljenog pobačaja.Predstava "Buđenje proljeća" razlikuje se od drame Franka Wedekinda po izostanku likova odraslih.Izravne sukobe između likova odraslih i likova djece zamjenjuju odjeci tih sukoba, unutarnji sukobi i posljedice tih sukoba na odnose između likova djece. Prostor odriješen likova odraslih trebao bi biti prostor u kojem je moguće neopterećeno istraživanje seksualnosti, odnosa prema fantaziji, nasilju i smrti, ali to ne može biti. Iako se radi o adolescentskoj sklonosti istraživanju koja je dio odrastanja, posljedice prijestupa ostaju neizbježne.Predstava progovara o raspadu tek uspostavljenih svjetova i otvara pitanje društvene odgovornosti koje se tiče svih uzrasta.

Premijera: 15.1.2023., Predvorje kina SC / Ulaznice/ ULAZNICE.HR / Facebook/Autorski tim Ljudovanja uz Anu Kreitmeyer čine još dramaturginja Nina Gojić, plesne umjetnice Anika Cetina, Ema Crnić/ Viktoria Bubalo, Antonia Dorbić i Marta Krešić, dizajner zvuka Nika Pećarina, kostimografkinja Tina Spahija, dizajner svjetla Tomislav Maglečić Magla i producentica Hana Zrnčić Dim.Ljudovanje je nova plesna predstava koreografkinje i plesne umjetnice Ane Kreitmeyer koja istražuje odnos živih i neživih tijela te uspostavu drugačijeg odnosa prema materijalnim objektima koji sačinjavaju naša sve artificijelnija staništa.Ljudovanje jednu od glavnih inspiracija crpi iz Bestijarija antropocena, knjige koja katalogizira primjere objekata nastalih srastanjem organskih i anorganskih bića i stvari, kao i algoritamski pogonjene objekte koji sve uvjerljivije imitiraju ono što prepoznajemo kao ljudsko i živo.Ljudovanje funkcionira po principu anorganizacije - postajanje anorganskim jedan je smisao te riječi, a stalno reorganiziranje onoga što se vidi i događa, drugi.Ljudovanje je ples, gradnja infrastrukture, igra riječima, tamna ekologija, oplakivanje, otpor, znanje kojim je moguće modificirati kozu genima pauka i koja onda može proizvoditi svilu, ono je briga, urgentnost, drugi svijet, učenje o okolišu i u okolišu, utapanje u mekanom, koža uz skaj, koža uz kožu, podrška.Ljudovanje je imaginacija odnosa živog, neživog i artificijelnog i svih slika koje se uspostavljaju njihovim dodirom.

Ulaznice po cijeni od 3 eura kupite na blagajni kina sat vremena prije projekcije ili na https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798.Projekcija počinje u 20 sati.Zemlja/e porijekla: Finska, NjemačkaTrajanje: 81'Godina proizvodnje: 2023.Redatelj: Aki KaurismäkiScenarij: Aki KaurismäkiUloge: Alma Pöysti, Jussi Vatanen, Janne Hyytiäinen, Nuppu Koivu"Palo lišće" je priča o dvoje usamljenih ljudi, Ansi i Holappi, koji se slučajno susreću u helsinškoj noći i pokušavaju pronaći prvu, jedinu i najveću ljubav svojih života. Njihov put prema tom hvalevrijednom cilju otežan je Holappinim alkoholizmom, izgubljenim telefonskim brojevima, time što jedno drugome ne znaju ni imena ni adrese i općom sklonošću života da postavlja prepreke onima koji traže sreću. Ova sumorna romantična komedija četvrti je dio radničke trilogije Akija Kaurismäkija nakon Sjena u raju (1986.), Ariela (1988.) i Djevojke iz tvornice šibica (1990.). To je Kaurismäkijev peti film uvršten u konkurenciju festivala u Cannesu, a nakon Grand prixa za Čovjeka bez prošlosti (2002.) Palo lišće je ove godine osvojio nagradu žirija.Kroničar finske melankolije s natruhama apsurda, AKI KAURISMÄKI jedna je od vodećih figura europskog autorskog filma. Na Berlinaleu je osvojio Srebrnog medvjeda za film Druga strana nade (2017.), a mnogi se rado sjećaju filma ceste Lenjingradski kauboji idu u Ameriku (1989.).

U sklopu projekta Oni dolaze… otvorit će se izložba Zagreb Split Hvar autora Johna Miličića, u srijedu, 20. ožujka u Galeriji SC s početkom u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 28. ožujka, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.Zagreb je od Splita udaljen 410,6 kilometara, a vožnja autobusom u prosjeku traje 5 sati. Isto toliko u idealnim uvjetima traje vožnja brodom od grada Hvara do otoka Sušca koji su udaljeni 24 nautičke milje, dok je za vožnju automobilom od grada Hvara do Jelse potrebno pola sata vožnje autom. Upravo te dionice prikazuje slikar John Miličić kroz četiri impozantna sekvencionirana rada, kao sažeti prikaz potrošenog vremena, iskustvenog učenja i poetičnog promišljanja okoline.Od četiri cjeline u koje se mogu podijeliti radovi, svaki se sastoji od više manjih kadrova pejzaža pretežito nastalih u tehnici enkaustike na medijapanu. Njihova se količina povećava s duljinom prijeđenog puta, pa tako radovi koji se odnose na dulje relacije broje i preko šest stotina pločica. Iznimku predstavlja najmanja cjelina kroz koju se s približavanjem finalnom odredištu proporcionalno povećavaju formati/kadrovi. Repeticija u putovanjima očituje se i u dimenzijama te kompulzivnom slaganju pločica u veću kompoziciju, time oslikavajući proces nesvjesnog učenja koje je duboko i automatski usađeno kroz prolaznost vremena. Autor vizurama preslikanim iz osobne memorije prikazuje put kao vizualizaciju procesa usvajanja znanja memoriziranih kroz učestalo ponavljanje. U tom procesu učenje ne predstavlja samo stjecanje postojećih znanja, nego razvoj stvaralačke ličnosti i formiranje trajnih promjena u pojedincu koje nastaju kao posljedica življenog iskustva kroz aktivno promišljanje i (su)djelovanje. Isječci momenata nose svoju strukturu kroz linearni prikaz poput razvučene filmske vrpce, uz poneke asocijacije na Kiarostamijeve egzistencijalne kadrove. Kao da se kroz uvećanu rolu filma provlači fiktivna priča vođena kretanjem, uz tendenciju prikaza određene metafizičke ili egzistencijalne sklonosti, u kojima se provlače teme pobune, bijega, otkrića i transformacije. Radovi ujedno mogu aludirati na mozaičke prikaze, kodove ili etnološke uzorke, a mogu pobuditi i neka davna sjećanja na obiteljsko putovanje – potencijalne asocijacije su mnogostruke.Opažanja pejzaža bilježe se uz specifičan ritam i redoslijed scena svakog trenutka poput svojevrsne vježbe za osvještavanje monotonih, uobičajenih ruta i dnevnih rutinskih radnji. Upravo se takve kognitivne vještine primjenjive u svakodnevnom životu mogu smatrati vrstom meditacije kroz usredotočenu svjesnost kojom se automatizirane navike mijenjaju u ritualne, smislene prakse. Prolaznost i memorija su pritom ključni koncepti u radu kroz koji se autor bavi bezvremenskim i prodire u niti od kojih se sastoji ovodimenzionalno postojanje. (predgvor, Sara Mikelić)BIOGRAFIJA John Miličić (Split, 1992.) diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Zlatana Vrkljana 2018. godine. Izlagao je na samostalnim izložbama: Potemkinovi gosti u Gradskoj galeriji Hvar (2021.), Daske u Galeriji Događanja (2019.), Otok u Galeriji Zlati Ajngel u Varaždinu (2018.), Pejzaž u Galeriji Matice hrvatske (2017.), Deca Micra u Galeriji Buljat (2017.). Od skupnih izložbi valja izdvojiti 6. i 7. Bijenale slikarstva, HDLU (2021. i 2023.). Živi i radi na Hvaru.

 Kino Forum/ 22., 23., 24.. i 29. 3. / 20 sati/ cijena ulaznice je 3 eura, mogu se kupiti na https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798 i na blagajni kina sat vremena prije početka projekcije.Žanr: Krimi komedijaRežija:François OzonScenarij:François Ozon, Philippe Piazzo, Georges BerrUloge:Nadia Tereszkiewicz, Rebecca Marder, Isabelle HuppertFotografija:Manuel DacosseMontaža:Laure Gardette Krimi-komedija Zločin je moj Françoisa Ozona elegantna je i duhovita priča o ambiciji i padu. U Parizu tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća, mlada i siromašna glumica Madeleine bez ikakvog talenta biva optužena za ubojstvo slavnog producenta. Uz pomoć svoje najbolje prijateljice Pauline, mlade nezaposlene odvjetnice, Madeleine je oslobođena krivnje zbog toga što se smatra da je zločin počinila u samoobrani. Uskoro započinje njezin novi život, ovaj put slavan i uspješan, sve dok prava istina ne izađe na vidjelo…

SVEN KLOBUČAR – Dobrodošao među poraženeGalerija SC, 1. – 16. 3. 2024.otvorenje izložbe u petak, 1. ožujka 2024. godine u 19 satiizložba je otvorena do 16. 3. 2024.radnim danom od 12 do 20 sati,subotom od 10 do 13 satiSven Klobučar, rođen osamdesetih, autentična je umjetnička pojava u svojoj generaciji, ne samo na lokalnoj sceni nego i drugdje. Suvremeni umjetnici koji ne robuju trendovima što ih diktiraju kulturne politika neoliberalnog društva, odnosno umjetnici koji nisu sljedbenici različitih „izama” i neoavangardnih pravaca, mogu se nabrojiti na prste. U umjetničkom svijetu današnjice u kojemu je sociopolitički angažman važna predispozicija za razvoj karijere umjetnika, Klobučar se usuđuje stvoriti vlastit svijet koji nadahnuće pronalazi u žanru horora, fantastike, odnosno nasljeđa gotskog romana. Narativ strukturira na dvjema razinama – preko crteža (ili fotomontaže), koji razvija u smjeru groteske, i teksta, koji nerijetko prati crtež i koji nije samo njegov integralni dio nego ga umjetnik ispisuje zasebno na zid galerije. Sadržaj pak gradi kroz dijapazon različitih likova, što imenovanih i karakterno razvijenih, što sporednih i bezimenih, koji se nalaze u različitim prostorima omiljenih u žanru horora kao što je šuma, bolnica ili groblje, a unutar njih pojavljuju se i ponavljaju određeni simboli, kao lijes u aktualnoj izložbi. Ipak, na ovoj izložbi nije naglasak na likovima već poznatima publici, poput žive grobljanske cvjećarice Magde i mrtvoga poljskog vojnika Vojčeka, zlog doktora Klea Schuberta ili grobara Wolfganga Gringa, iako je sigurno da ćemo ih negdje u aleji likova susresti. Ne, ovdje autor ponovno, po postupku kojim se već koristio u nekim prethodnim izložbama, dekonstruira narativ. Postupak dekonstrukcije i rekonstrukcije narativa sastoji se u tome da Klobučar izlaže već izlagane radove, od kojih je nekoliko bilo na izložbi Jagorova šuma (Salon Galić, Split, 2022.), te im kroz vrijeme, u svjetlu nove izložbe, namjenjuje posve drugi narativ koji će ispisati na zidu. Riječ je o eksperimentalnom postupku koji zapravo pokazuje da Klobučarovi crteži i priče nastaju odvojeno, i da njegovo stvaralaštvo ne pronalazi izravan uzor u stripu. Finalni narativ koji će posjetitelj iščitavati nastaje i slučajno jer ni autor ne zna kakvu će priču uobličiti prije no što je vizualizira kroz izložbeni postav. Stoga se ne čudimo kad saznamo da je on kipar po struci, a prostor ima važnu ulogu u njegovu radu. Još manje začuđuje, jer to je očekivan iskorak za pripovjedača poput Klobučara, da trenutačno završava eksperimentalni film o istoj spomenutoj Jagorovoj šumi. Kroz stvaralaštvo koje funkcionira poput neke vrste serijala u nastavku, šuma postaje srž Klobučarove multimedije – ona je istodobno set za film, inspiracija za više različitih izložbi o Jagorovoj šumi, a naposljetku postaje platforma za novi narativ u kojemu onaj o imenovanoj šumi postaje sekundaran – riječ je o imaginarnom proživljavanju eutanazije. Za autora koji se opsesivno bavi temom tanatosa razmišljanje o eutanaziji prirodno se nameće kao samo još jedno polje istraživanja nedokučive nam smrti. Klobučar je napisao priču o eutanaziji koja se ne bavi samo eutanazijom nego i propitkivanjem smrtne kazne. Lik je, paradoksalno, „osuđen na eutanaziju” jer nije sam izabrao smrt niti zna zbog čega mora umrijeti, što je kafkijanski, odnosno nabokovski moment. Antiutopijski roman Vladimira Nabokova Poziv na smaknuće (1934.) događa se u zatvoru izmišljene države i prati posljednjih dvadeset dana Cincinnatusa C. koji ne zna kad će biti smaknut, a osuđen je za „gnostičku pokvarenost”, besmislenu frazu koja se, čini se, odnosi na njegovu neprilagođenost apsurdnoj birokraciji koja nadjačava individualnost. Na kraju romana, nakon što mu je odrubljena glava, on ustaje i slobodno silazi s odra, kako bi njegov duh sad nastavio postojati u maštovitijem i duhovnijem svijetu. Klobučar pak završava priču s rečenicom koja pripada ovoj realnosti, i to je možda taj trenutak kad u priču ulaze crtež i šuma. Tek ondje, unutar tušem precizno izvedene crtačke fantazije, ne samo promatrač nego i autor sam dobivaju ključ za vrata posmrtnog života. U šumi, kao simbolu nedokučivog, mračnog mjesta u kojem se u bajkama događa transformacija likova, možda i lik iz priče o eutanaziji doživljava vlastitu transformaciju, sazrijevajući i otkrivajući sama sebe.Izvire li odatle i naslov izložbe Dobrodošao među poražene? Naravno, Klobučara ni ovaj put nije zaobišao humor. (predgovor, Neva Lukić)                                BIOGRAFIJABiografija / Biography Sven Klobučar rođen je 13.7. 1981. godine u Zagrebu. Maturirao je 1999. u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2007. godine (klasa prof. Slavomira Drinkovića). Dominantan medij kojim se bavi je crtež, a najviše ga okupira tema smrti koju interpretira služeći se, između ostalog, referencama na popularnu kulturu – stripove i horror filmove. Živi i radi u Dubrovniku i Zagrebu.Sven Klobučar was born in July 13th in Zagreb. He graduated in 1999 from the School of Applied Arts and Design in Zagreb. In 2007, he graduated in sculpture from the Academy of Fine Arts in Zagreb (class of professor Slavomir Drinković). His primary medium is drawing; he is most interested in the subject of death, which he interprets by using, among other things, references to pop culture – comic books and horror films. He lives and works in Dubrovnik and Zagreb.Samostalne izložbe / Solo exhibitions2024.  Živio tamničar!, Atelieri Žitnjak, Zagreb2023  Suživot są životom, Galerija Otok, Art radionica Lazareti, Dubrovnik2022.  Jagorova šuma, Salon Galić, Split2020.  3 ujutro, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb2019.  Razgovor s duhom, Galerija VN, Zagreb2018.  Prozor, nadgrobni spomenik, Wolfgang Gring, duh, Galerija Greta, Zagreb2018. Wolfgang Gring, Galerija Greta, Zagreb2017. Svenova noćna mora, Galerija Flora, Dubrovnik2017. Jedan protiv užasa, Studio for contemporary art, Dubrovnik2017. Bez naziva (są Sinišom Labrovićem), Galerija Greta, Zagreb2017. Eto…, Galerija Otok, Art radionica Lazereti, Dubrovnik2014. Petak trinaesti, MIKROgalerija, AKC Medika2013.  Razglednice iz ludnice, Galerija Greta, Zagreb2011.  Joj! Daj sad meni malo mikrofon!, Galerija SC, Zagreb2010. Niskobudžetni horor, Galerija AŽ, Zagreb2009.  Moj svijet, Kulturni centar, Klanjec2008. Dan otvorenog ateliera, Schwandorf, Njemačka2005.  Mozak s jajima (zajedno s Dankom Friščićem i Denisom Kraškovićem), Galerija Drugi               otok, Zagreb1999.  Homage to Bela Lugosi, Dvorac Jakovlje, Jakovlje, Hrvatsko zagorjeSkupne izložbe / Group exhibitions 2023. Slaven Tolj i prijatelji, Sarajevo2022.  For I have know them all already, known them all, Galerija Flora, Dubrovnik2020.  Art/Rat/Tranzicija, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka2019.  Kolekcija za budućnost / Akvizicije 2009. – 2019., Muzej suvremene umjetnosti Zagreb2019.  12. T-HT nagrada, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb2018.  Užasi zavičaja, Sponza (Art radionica Lazareti, Dubrovačke ljetne igre), Dubrovnik2017. Žeravica 4, Galerie MARIANSKA, Češke Budejovice2016. Svatko stoji u svjetlu drugoga, Galerija Galženica, Zagreb2015. 8. T-HT nagrada, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb2014. Kriza II / Apatija, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb2013. Kriza II / Apatija, tematska bijenalna izložba 2013., HDLU Istre i MSUI / MACI,        Pula 2011. Galerija Jogurt, AK Medika, Zagreb2011. Dom HDLU, Galerija Prsten, Zagreb, 2011.2008. Izložba 102, Mala plastika i medaljarstvo, Galerija ULUPUH, Zagreb2007. Pasionska baština, Galerija Kristofor Stanković, Zagreb2006. Pasionska baština, Galerija Kristofor Stanković, Zagreb2006. 28. salon mladih, Dom HDLU-a, Zagreb2005. Pasionska baština, Galerija Kristofor Stanković, Zagreb2003. Mala špijunka, Dom HDLU-a, ZagrebUmjetničke knjige / Artist’s books2022. Škrto i nepovezano, baš mrtvački, Art radionica Lazareti, Dubrovnik2023 1000 kapljica u jednom gutljaju, Petikat, Zagreb (zajedno s Borisom Greinerom)Javne skulpture / Sculptures in public space2006.  Osa / Wasp, Bjelovar2006.  Meduza / Medusa, Hvar2005.  Peraje / Fins, Bjelovar2005.  Zubi / Teeth, Jelsa, Hvar                   Nagrade / Awards2019.  3. nagrada na 12. izložbi T-HT nagrade za suvremenu umjetnost, MSU Zagreb /        Third award at the T-HT award for Contemporary Art, MSU Zagreb  2008.  Dobitnik stipendije za jednomjesečni boravak u Regensburgu            u sklopu projekta Donumenta / Fellowship recipient for a one-month stay in          Regensburg as part of the project Donumenta                 2006.  Rektorova nagrada za projekt kiparske radionice Jelsa – Punta 2005, otok         Hvar / Rector’s Award for the Jelsa-Punta 2005, sculpture workschop project, island         Hvar

HIROMIdrama u tri preludijaVečer je, jesen,Mislim jedinoNa svoje roditelje(Taniguchi-Yosa Buson)Uronjena u post-obiteljsku atmosferu, predstava Hiromi odvodi nas u austrougarske ruševine jednog kućanstva za kojeg su preko noći počela vrijediti neka druga pravila. Kauč, stol i televizor najednom su zamijenile sofisticirane simetrije i bolnička sterilnost. Kako u tu simetriju uklopiti savršeno nesimetrični obiteljski trojac – sina Stefana, oca Joška i Djeda? Lice po kojem drama nosi ime je Hiromi, japanska klaviristica koja je nedavno stupila u ekonomsko-ljubavni savez s Joškom, ponudivši mu još jedan u nizu životnih početaka. Kroz rezignirane samoanalize, seciranje i intelektualiziranje svakodnevice do najmanjih potankosti, likovima uporno izmiče sadašnjost koju su u novom zen obiteljskom hramu odlučili osvojiti. Iako će se jezične mreže o koje zapinju u pokušaju razumijevanja činiti sve gušće i beznadnije, riječima D. T. Suzukija; “Ma koliko bile guste mreže, samim time što su mreže neke će stvari iz njih ispasti i te se stvari, prema tome, ni na koji način ne mogu izmjeriti.” U duhu japanskog Noh teatra gdje duhovi umrlih na pozornicu često silaze bez poziva, sjećanja se u tri navrata (ili tri preludija) nepozvana javljaju članovima ove obitelji, izranjajući iz njihovog jezika, suprotstavljajući se nametnutoj sadašnjosti i dozvoljavajući protagonistima potragu za teško vidljivim, dubokim i zamagljenim obrisima neizgovorenih rečenica.Redatelj i autor teksta: Vid HribarDramaturginja: Nina BajsićIgraju:Rea BušićMatija ČigirSilvio MumelašVedran ŽivolićSkladatelj: Vid HribarScenski pokret: Filipa BavčevićOblikovatelj svjetla: Luka MatićKostimografkinja i autorica vizualnog identiteta: Mara BajsićScenografija: Luka Matić i Mara BajsićProducentica: Katarina Krešić