KSENIJA TURČIĆ – (Re)konstrukcija nevidljivosti
Otvorenje izložbe Ksenije Turčić – (Re)konstrukcija nevidljivosti održat će se u petak, 16. listopada u Galeriji SC s početkom u 19 sati.
Izložba će biti otvorena do 30. Listopada, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.
Na fotografiji s vjenčanja njezino je lice skladno kao u Madone, blijedo, s dva zalizana uvojka na čelu, pod velom koji ovija cijelu glavu i seže do očiju. Ima krupne grudi i bokove, lijepe noge (haljina ne pokriva koljena). Ozbiljna, smirena izraza, u pogledu nešto razigrano i radoznalo. On, s kratkim brkovima i leptir mašnom, izgleda mnogo stariji. Mršti se, čini se zabrinut, možda zbog toga što se boji da će loše ispasti na snimci. Drži je oko struka, a ona mu je položila ruku na rame. Stoje na stazi, na rubu dvorišta obraslog visokom travom. Iza njih, spojene krošnje dvaju jabukovih stabala tvore svod nad njihovim glavama. U pozadini, pročelje neke potleušice. To je prizor u koji mogu ući, osjetiti suhu zemlju na kojoj stoje, kamenje koje izbija iz tla, miris sela početkom ljeta. Ali to nije moja majka. Koliko se god zadubila u tu snimku, sve dok mi se ne počne priviđati da se lica miču, vidim samo otmjenu mladu ženu, pomalo nezgrapnu u filmskom kostimu iz dvadesetih godina. Jedino mi njezina velika šaka koja drži rukavice i na osobit način podignuta glava, govore da je to ona.
[…]
Više neću čuti njezin glas. Upravo je ona, i njezine riječi, ruke, kretnje, način na koji se smijala i hodala, povezivala ženu koja jesam s djetetom koje sam bila. Izgubila sam posljednju vezu sa svijetom iz kojeg sam potekla.
(Annie Ernaux, Jedna žena)
Nekih se ljudi sjećamo kroz slike, drugih kroz mirise. Neki ostaju duboko upisani u naša tijela, u geste i pokrete kojih nismo uvijek svjesni. Od nekih nam ostaje smijeh rasut po sjećanjima, od drugih tek pokoja rečenica koju, katkad i ne znajući, nosimo sa sobom kroz život. Svi su nas oni, na različite načine, oblikovali. Gradili i mijenjali, rušili i rastvarali. Pred nekima smo se skupljali, postajali manji, dok su nas drugi širili, otvarali prema svijetu i, makar na trenutak, oslobađali. Ponekad su se sva ta proturječja susretala u istoj osobi.
Neki su nas voljeli, drugi su to pokušavali onako kako su jedino znali. Treći nikada nisu ni pokušali. Nekima smo dopuštali da nam se približe, pred drugima smo podizali zidove. Neke smo ljubavi birali, druge nasljeđivali, zajedno s njihovim neizgovorenim očekivanjima, šutnjama i nedovršenim rečenicama.
Sve nas je to istodobno gradilo i slamalo, nerijetko bez upozorenja. No, može li se čovjek uopće pripremiti za takve lomove? Za trenutke u kojima se poznati svijet iznenada rasipa, a ono što je do jučer bilo prisutno postaje predmetom sjećanja? Čije ruke pamtimo, čije glasove još uvijek čujemo, čak i kada je odavno nastupila tišina? Što odlučujemo ponijeti sa sobom, a što, unatoč svim nastojanjima, nikada ne uspijevamo ostaviti iza sebe? Što ostaje od ljudi kada ih više nema?
Multimedijalna umjetnica Ksenija Turčić u svojem radu istražuje napetosti između proturječja koja istodobno nastanjuju ljudsko iskustvo, njihov neprestani suživot, međusobna previranja i nemogućnost konačnog razrješenja. Ona izranjaju u obliku intruzivnih misli, krhotina slika i fragmentiranih sjećanja. Služeći se imaginativnim i vizualnim postupcima unutar proširenog polja slikarstva, umjetnica trga, preslaguje, zamagljuje i kolažira fragmente osobne povijesti posredovane obiteljskim fotografijama, ispreplićući trenutke gubitka i čežnje, straha i boli, nježnosti i povrede. Između onoga što se pamti i onoga što izmiče sjećanju nastaje prostor u kojem se prošlost neprestano rastvara i iznova sastavlja, nikada ne poprimajući konačan, cjelovit oblik.
Zabilješke vremena, krhotine obiteljske povijesti, oslobođene kronologije i čvrstog narativnog slijeda, u prostoru se nižu, talože i nabiru u aglomerate slika, tvoreći svojevrsno svetište, katedralu vlastitih sjećanja. U toj intimnoj arhitekturi pamćenja toplina kestenjastih očiju nosi jednaku težinu kao i događaji koji su nepovratno promijenili tijek jednog života. Jer sjećanje ne poznaje hijerarhiju ni pravocrtno vrijeme. Kako je zapisala Irena Vrkljan, „prošlost živi u nama bez kronologije. Sve je istovremeno tu, i sve boje, svi osjećaji”. Nasuprot toj nestalnoj, fragmentiranoj unutarnjoj geografiji, pejzaž ostaje. Nijemi svjedok vremena koje prolazi, onaj koji je postojao prije nas i koji će nas nadživjeti, ravnodušan prema dolascima i odlascima, našim ljubavima i gubicima. (predgovor, Petra Šarin)
Bibliografija
Annie Ernaux, Jedna žena, Zagreb: Kulturtreger – Multimedijalni institut, 2021., str. 27-28.; 82.
Irena Vrkljan, Marina ili o biografiji, Zagreb: Večernji list, 2004., str. 58.
BIOGRAFIJA
Ksenija Turčić (Zagreb, 1963.) diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Ferdinanda Kulmera.
1995. završila je Corso Superiore di Arte Visiva u organizaciji Fondazione Antonio Ratti u Comu pod vodstvom Josepha Kosutha. Djeluje kao slikarica, multimedijalna umjetnica, autorica umjetničkih instalacija, video-instalacija, urbanih intervencija. Od 1988. godine do danas izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, kustoskim projektima i festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu, natječajnog i pozivnog karaktera. Dobitnica je više nagrada i priznanja te studijskih boravaka u inozemstvu.
Zaposlena je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u zvanju profesorice i mentorice na Slikarskom odsjeku. Doktorirala je na istoj akademiji 2023. godine.
Živi i radi u Zagrebu.
NAGRADE I PRIZNANJA
Grand Prix 20. Salona mladih u Zagrebu (1988.)
Nagrada Međunarodnog natječaja Artists Against Hostility to Foreigners u Grazu, Austrija (1993.)
Nagrada Umjetničkog festivala u Mainzu, Njemačka (1999.)
Velika nagrada 5. Zagorskog salona u Krapini (2000.)
Godišnja Vjesnikova nagrada za likovnu umjetnost Josip Račić (2001.)
Nagrada Samostalna izložba, 25. Slavonski biennale, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek (2016.)
Nagrada Akademije likovnih umjetnosti za umjetnički, stručni i znanstveni rad u akad. godini 2022/2023.
RADOVI U ZBIRCI
Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
Location One Gallery, New York
Galerija Dante Marino Cettina, Umag
Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
