V. Škoro – I saw a Dead man Once, He Was Alive at the Time – izložba

Otvorenje izložbe I saw a Dead man Once, He Was Alive at the Time autorice Vlatke Škoro održat će se u srijedu, 27. svibnja u Galeriji SC u 19 sati.

Izložba je otvorena do 13. 6. 2026., radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

Radovi Vlatke Škoro predstavljeni na ovoj izložbi daju nam neposredan uvid u trenutačne interese i razmišljanja, a ujedno otkrivaju i neke trajne motive rada ove osječke umjetnice. Njen je stvaralački proces sačinjen od istinske predanosti radu koja se očituje u rutinskom posvećivanju vremena boravku u atelieru, a time implicitnom shvaćanju umjetničkog djelovanja gotovo kao stvari usuda, sudbinskog određenja koje utemeljenje ima u sretnom pronalasku vlastitog mjesta u svijetu – barem onoliko koliko i Camusovog ”Sizifa moramo zamišljati kao sretnog” , ili pak uz pozivanje na budistički koan Jacka Kerouaca “Nemam što raditi ostatak života nego raditi to i upravo ću to raditi” -, vrste ‘osuđenosti’ koja je implicitna već i u idiomatskoj dosjetci samog naslova izložbe – I saw a dead man once, he was alive at the time.

Ritualna posvećenost jednako tako podrazumijeva i procesualnost kao jedan od važnih aspekata rada umjetnice, dok samim radovima u njihovoj sirovoj i teksturalno bogatoj pojavnosti može pridodati značenje kontemplacije svakodnevnog života kao (dijela) umjetničkog procesa bitno određenog istančanom osjetljivošću za vlastita stanja te stanja svijeta koji nas neposredno okružuje. U međuodnosu implicitnih i eksplicitnih elemenata procesualnosti koja prethodi samim djelima možemo pronaći stoga i tragove, zajedničke crte što spajaju umjetnicu s nizom naizgled ne-povezanih prethodnika i suvremenika – od Knifera do Faktora, i dalje preko ostvarenja brojnih kolega i mentora -, a koji zajedno oblikuju teksturu istočne, i u konačnici nacionalne, likovne scene.

Načinom na koji umjetnica stvara svoje skulpture, gradnji koja se očituje na površini završenog rada u formi grubih nanosa materijala, slojevitosti i ‘zakrpa’, postiže se svojevrsna lakoća puko formalnog aspekta postojanja, gotovo kao u slučaju papier-machea kojeg slažemo oko neke privremene forme, balona, samo da bismo ga na kraju ‘izbušili’; tako je i ovdje sadržaju dopušteno da se ‘ispuše’. Uz preostale antracitne ljuske materije koja hini težinu lijevanog metala stavljeni smo pred situaciju snažno uspostavljenih kontrasta na samoj ravni fizičkog oblikovanja rada. Taj je kontrast pak doveden do stanja apsurda u načinu na koji figure nastanjuju prostor galerije, u neobičnoj dinamici njihovih gesta i njihova postava, osnažujući tako i mogućnost egzistencijalističkog čitanja čitave izložbe kao situacijskog ambijenta, svojevrsne drame postojanja.

Dvoznačnost gesti u određenoj mjeri odgovara ‘monumentalnoj lakoći’ okupljenih skulptura – izvedenih u lakom sintetičkom materijalu čija težina proizlazi iz tamne bogato teksturirane monokromatske površine – izloženih u jednako atmosferičnom ambijentu: plesači čije veselje i zanos stoje u tragičnom odnosu njihove stvarne materijalne praznine i zaključanosti u pozi ‘meta-stabilne’ ravnoteže, kao i nesvodivost onih ‘obješenih’, što ‘uskrsavaju’ ili se naprosto kreću kroz medij koji nije onaj isti kroz koji ih mi vidimo, govore nam upravo i one ključne stvari koje se mogu reći o ovim radovima a da se ne poseže za – u ovom vizualnom i egzistencijalnom procesu – neadekvatnom povijesno-umjetničkom analizom.

Ne treba nas zato iznenaditi ni to da je ovaj rad primarno zamišljen kao kiparski esej, ili pak za umjetnicu taktilna i situacijska, a za nas vizualna i ambijentalna kontemplacija besmisla, trivijalnosti smisla kao pojma, a koji nam preostaju poslužiti kao motiv za razumijevanje proturječnih gesti skulptura i njihova postava u prostoru galerije. Jednako važnu ulogu – i to u totalitetu rada umjetnice – ima humor koji se pojavljuje kao rezultat ne samo i onih ‘najtežih’ promišljanja već upravo i najkompleksnijih kreativnih procesa iza čije se naizgledne trivijalnosti, banalnosti ili karaktera dosjetke često može skrivati virtuozna izvedba – u ovom slučaju pomirenja sa (bez)smislom.

Lamentacija o kojoj govorimo u kontekstu samog naslova, njegove idiomatske dispozicije, do cjelokupne ambijentalne izvedbe koja na razini dosjetke tematizira naš i odnos umjetnice s intimnom problematikom smisla, nadovezana je na osnovni fenomenski nalaz našeg kolektivnog i pojedinačnog postojanja – smrti kao stvarnosti zaključanoj u našem tijelu. Ovdje je ono mrtvo oživljeno u formi, kroz raspuknuće života koji se kao sadržaj nalazio na mjestu skulpture u trenutku njenog ‘slaganja’ – onog ranije spomenutog papier-mache momenta -, a sada je dio praznog središta (smisla) svakog pojedinačnog rada. Sve to nije daleko od dobro nam poznatog tropa žanrovske niše strave i užasa – živih mrtvaca, prije svega kao metafore – iako je smrt kroz povijest umjetnosti personificirana, uvijek zamišljena kao živ otimatelj života. Time onda otvaramo vrata i tumačenju uloge umjetnika u stvaranju, a koja se u ovom radikalnom preinačenju može naći s onu stranu božanske ili oživotvorujuće snage kreativnog procesa.

Tek sa svojim izlaganjem koje je u ovom slučaju i samo rezultat pomne gradnje odnosa izvedenih rukom umjetnice, možemo reći da rad ulazi u svoj estetski bitak – postaje vidljivim elementom naše vizualne zbilje u kojem pojedinačne skulpture nisu fragmenti, već u potpunosti uobličene pojave naših svakodnevnih nedosljednosti i otvorenosti, odnosno arbitrarnosti smisla s kojim se uvijek iznova pokušavamo staviti u produktivan odnos. Kao tebleaux vivant okrenut, takoreći, na glavačke, skulpture okupljene na ovoj izložbi ponajbolje funkcioniraju u ambijentalnoj cjelini koju je umjetnica zamislila kao situaciju – prisjećanja, podsjećanja, zamišljanja, … – onoga što bi i kako izgledala jedna konceptualna atmosfera svakodnevnog događaja (bez)smisla kada bismo ga karakterizirali i vizualizirali kroz ono što on u svojoj biti jest, već gotov, završen i kudikamo mrtav trenutak. (predgovor, Dario Vuger)

BIOGRAFIJA

Vlatka Škoro magistrirala je kiparstvo 2010. godine, a doktorirala je 2018. godine na Poslijediplomskom doktorskom studiju Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagala je na

četrnaest samostalnih i četrdesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na brojnim radionicama i festivalima. Dobitnica je Erste Grand Prix nagrade 2010. godine, nagrade

HDLU Zagreb za najbolju mladu umjetnicu 2020. godine, te Nagrade žirija na izložbi One su tu2025. godine. Radovi joj se nalaze u nekoliko privatnih i muzejskih zbirki.