<ul><li>Predstava igra u MM centru u 20 sati</li><li>Ulaznice kupite na blagajni &amp;TD-a koja radi od 11:00 do 13:00 (osim nedjeljom) te dva sata prije početka predstave, na <a href="https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798" rel="noopener noreferrer" target="_blank">https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798</a> i njihovim prodajnim mjestima.</li></ul> autorski projekt&nbsp;Darija HarjačekaKAMOV, POTRESAutor adaptacije i redatelj:&nbsp;Dario HarjačekIgraju: Jelena Miholjević, Nikola Nedić, Laura Čerina, Dean KrivačićSkladatelj:&nbsp;Damir ŠimunovićKostimografkinja:&nbsp;Ana MikulićDizajner svjetla:&nbsp;Tomislav MaglečićKoprodukcija: De Facto Theatre Company i Teatar &amp;TDTrajanje: 75 min Glazbeno-scenska skupina Cefas &amp; The Gipsy predstavlja koncertnu izvedbu svog albuma Kamov, potres nastalog na temelju knjige lakrdija Janka Polića Kamova. Pod parolom „Obitelj je reakcija na bordel“, Cefas &amp; The Gipsy predstavljaju se kao angažirani umjetnici koji se svojim djelovanjem aktivno zalažu za supostojanje života i smrti, destrukcije i kreacije, sna i budnosti, opijenosti i trijeznosti. Ovaj koncert svojevrsna je spiritistička seansa u kojoj se duh prerano preminulog genija pokušava materijalizirati kroz ikonografiju stoljeća hrvatske umjetnosti, počevši od Mrtvačkog plesa Vincenta iz Kastva sve do Eksploatacije mrtvih Mladena Stilinovića. U izričaju benda kojeg čine Jelena Miholjević, Nikola Nedić, Laura Čerina i Dean Krivačić – Cigo (uz skladatelja Damira Šimunovića) osjeća se utjecaj novovalnog, post-punk, noise, industrial zvuka koji se istovremeno glazbeno i tematski referira i na Gustava Mahlera i njegove Kindertotenlieder. Anarhistični, autodestruktivni i autoironični svijet Janka Polića Kamova ovom predstavom pokušava se iskazati u svojoj esenciji – beskrajno tragičan, beskrajno komičan, beskrajan (ili bespočetan). <img src="https://www.sczg.unizg.hr/wp-content/uploads/2026/02/LDP08537-scaled.jpg">

D. Harjaček: KAMOV, POTRES

Otvorenje izložbe Ksenije Turčić – (Re)konstrukcija nevidljivosti održat će se u petak, 16. listopada u Galeriji SC s početkom u 19 sati.Izložba će biti otvorena do 30. Listopada, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati. Na fotografiji s vjenčanja njezino je lice skladno kao u Madone, blijedo, s dva zalizana uvojka na čelu, pod velom koji ovija cijelu glavu i seže do očiju. Ima krupne grudi i bokove, lijepe noge (haljina ne pokriva koljena). Ozbiljna, smirena izraza, u pogledu nešto razigrano i radoznalo. On, s kratkim brkovima i leptir mašnom, izgleda mnogo stariji. Mršti se, čini se zabrinut, možda zbog toga što se boji da će loše ispasti na snimci. Drži je oko struka, a ona mu je položila ruku na rame. Stoje na stazi, na rubu dvorišta obraslog visokom travom. Iza njih, spojene krošnje dvaju jabukovih stabala tvore svod nad njihovim glavama. U pozadini, pročelje neke potleušice. To je prizor u koji mogu ući, osjetiti suhu zemlju na kojoj stoje, kamenje koje izbija iz tla, miris sela početkom ljeta. Ali to nije moja majka. Koliko se god zadubila u tu snimku, sve dok mi se ne počne priviđati da se lica miču, vidim samo otmjenu mladu ženu, pomalo nezgrapnu u filmskom kostimu iz dvadesetih godina. Jedino mi njezina velika šaka koja drži rukavice i na osobit način podignuta glava, govore da je to ona.[…]Više neću čuti njezin glas. Upravo je ona, i njezine riječi, ruke, kretnje, način na koji se smijala i hodala, povezivala ženu koja jesam s djetetom koje sam bila. Izgubila sam posljednju vezu sa svijetom iz kojeg sam potekla.(Annie Ernaux, Jedna žena)&nbsp;Nekih se ljudi sjećamo kroz slike, drugih kroz mirise. Neki ostaju duboko upisani u naša tijela, u geste i pokrete kojih nismo uvijek svjesni. Od nekih nam ostaje smijeh rasut po sjećanjima, od drugih tek pokoja rečenica koju, katkad i ne znajući, nosimo sa sobom kroz život. Svi su nas oni, na različite načine, oblikovali. Gradili i mijenjali, rušili i rastvarali. Pred nekima smo se skupljali, postajali manji, dok su nas drugi širili, otvarali prema svijetu i, makar na trenutak, oslobađali. Ponekad su se sva ta proturječja susretala u istoj osobi.&nbsp;Neki su nas voljeli, drugi su to pokušavali onako kako su jedino znali. Treći nikada nisu ni pokušali. Nekima smo dopuštali da nam se približe, pred drugima smo podizali zidove. Neke smo ljubavi birali, druge nasljeđivali, zajedno s njihovim neizgovorenim očekivanjima, šutnjama i nedovršenim rečenicama.&nbsp;Sve nas je to istodobno gradilo i slamalo, nerijetko bez upozorenja. No, može li se čovjek uopće pripremiti za takve lomove? Za trenutke u kojima se poznati svijet iznenada rasipa, a ono što je do jučer bilo prisutno postaje predmetom sjećanja? Čije ruke pamtimo, čije glasove još uvijek čujemo, čak i kada je odavno nastupila tišina? Što odlučujemo ponijeti sa sobom, a što, unatoč svim nastojanjima, nikada ne uspijevamo ostaviti iza sebe? Što ostaje od ljudi kada ih više nema?&nbsp;Multimedijalna umjetnica Ksenija Turčić u svojem radu istražuje napetosti između proturječja koja istodobno nastanjuju ljudsko iskustvo, njihov neprestani suživot, međusobna previranja i nemogućnost konačnog razrješenja. Ona izranjaju u obliku intruzivnih misli, krhotina slika i fragmentiranih sjećanja. Služeći se imaginativnim i vizualnim postupcima unutar proširenog polja slikarstva, umjetnica trga, preslaguje, zamagljuje i kolažira fragmente osobne povijesti posredovane obiteljskim fotografijama, ispreplićući trenutke gubitka i čežnje, straha i boli, nježnosti i povrede. Između onoga što se pamti i onoga što izmiče sjećanju nastaje prostor u kojem se prošlost neprestano rastvara i iznova sastavlja, nikada ne poprimajući konačan, cjelovit oblik.&nbsp;Zabilješke vremena, krhotine obiteljske povijesti, oslobođene kronologije i čvrstog narativnog slijeda, u prostoru se nižu, talože i nabiru u aglomerate slika, tvoreći svojevrsno svetište, katedralu vlastitih sjećanja. U toj intimnoj arhitekturi pamćenja toplina kestenjastih očiju nosi jednaku težinu kao i događaji koji su nepovratno promijenili tijek jednog života. Jer sjećanje ne poznaje hijerarhiju ni pravocrtno vrijeme. Kako je zapisala Irena Vrkljan, „prošlost živi u nama bez kronologije. Sve je istovremeno tu, i sve boje, svi osjećaji”. Nasuprot toj nestalnoj, fragmentiranoj unutarnjoj geografiji, pejzaž ostaje. Nijemi svjedok vremena koje prolazi, onaj koji je postojao prije nas i koji će nas nadživjeti, ravnodušan prema dolascima i odlascima, našim ljubavima i gubicima. (predgovor, Petra Šarin)&nbsp;&nbsp;Bibliografija&nbsp;Annie Ernaux, Jedna žena, Zagreb: Kulturtreger – Multimedijalni institut, 2021., str. 27-28.; 82.Irena Vrkljan, Marina ili o biografiji, Zagreb: Večernji list, 2004., str. 58. BIOGRAFIJA&nbsp;Ksenija Turčić (Zagreb, 1963.) diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Ferdinanda Kulmera.1995. završila je Corso Superiore di Arte Visiva u organizaciji Fondazione Antonio Ratti u Comu pod vodstvom Josepha Kosutha. Djeluje kao slikarica, multimedijalna umjetnica, autorica umjetničkih instalacija, video-instalacija, urbanih intervencija. Od 1988. godine do danas izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, kustoskim projektima i festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu, natječajnog i pozivnog karaktera. Dobitnica je više nagrada i priznanja te studijskih boravaka u inozemstvu.Zaposlena je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u zvanju profesorice i mentorice na Slikarskom odsjeku. Doktorirala je na istoj akademiji 2023. godine.Živi i radi u Zagrebu.&nbsp;<a href="http://www.ksenijaturcic.com/" rel="noopener noreferrer" target="_blank">www.ksenijaturcic.com</a>&nbsp;NAGRADE I PRIZNANJAGrand Prix 20. Salona mladih u Zagrebu (1988.)Nagrada Međunarodnog natječaja Artists Against Hostility to Foreigners u Grazu, Austrija (1993.)Nagrada Umjetničkog festivala u Mainzu, Njemačka (1999.)Velika nagrada 5. Zagorskog salona u Krapini (2000.)Godišnja Vjesnikova nagrada za likovnu umjetnost Josip Račić (2001.)Nagrada Samostalna izložba, 25. Slavonski biennale, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek (2016.)Nagrada Akademije likovnih umjetnosti za umjetnički, stručni i znanstveni rad u akad. godini 2022/2023.&nbsp;RADOVI U ZBIRCIMuzej suvremene umjetnosti, ZagrebLocation One Gallery, New YorkGalerija Dante Marino Cettina, UmagNacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb <img src="https://www.sczg.unizg.hr/wp-content/uploads/2026/10/turcic_smanjena-scaled.jpg">&nbsp;&nbsp;&nbsp;

KSENIJA TURČIĆ – (Re)konstrukcija nevidljivosti

<ul><li>Predstava igra u Polukružnoj dvorani &amp;TD-a u 20 sati</li><li>Ulaznice kupite na blagajni &amp;TD-a koja radi od 11:00 do 13:00 (osim nedjeljom) te dva sata prije početka predstave, na&nbsp;<a href="https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798" rel="noopener noreferrer" target="_blank">https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798</a>&nbsp;i njihovim prodajnim mjestima.</li></ul> HIROMIdrama u tri preludijaVečer je, jesen,Mislim jedinoNa svoje roditelje(Taniguchi-Yosa Buson) Uronjena u post-obiteljsku atmosferu, predstava&nbsp;Hiromi&nbsp;odvodi nas u austrougarske ruševine jednog kućanstva za kojeg su preko noći počela vrijediti neka druga pravila. Kauč, stol i televizor najednom su zamijenile sofisticirane simetrije i bolnička sterilnost. Kako u tu simetriju uklopiti savršeno nesimetrični obiteljski trojac – sina Stefana, oca Joška i Djeda? Lice po kojem drama nosi ime je Hiromi, japanska klaviristica koja je nedavno stupila u ekonomsko-ljubavni savez s Joškom, ponudivši mu još jedan u nizu životnih početaka. Kroz rezignirane samoanalize, seciranje i intelektualiziranje svakodnevice do najmanjih potankosti, likovima uporno izmiče sadašnjost koju su u novom&nbsp;zen&nbsp;obiteljskom hramu odlučili osvojiti. Iako će se jezične mreže o koje zapinju u pokušaju razumijevanja činiti sve gušće i beznadnije, riječima D. T. Suzukija; “Ma koliko bile guste mreže, samim time što su mreže neke će stvari iz njih ispasti i te se stvari, prema tome, ni na koji način ne mogu izmjeriti.” U duhu japanskog Noh teatra gdje duhovi umrlih na pozornicu često silaze bez poziva, sjećanja se u tri navrata (ili tri&nbsp;preludija) nepozvana javljaju članovima ove obitelji, izranjajući iz njihovog jezika, suprotstavljajući se nametnutoj sadašnjosti i dozvoljavajući protagonistima potragu za teško vidljivim, dubokim i zamagljenim obrisima neizgovorenih rečenica. Redatelj i autor teksta:&nbsp;Vid HribarDramaturginja:&nbsp;Nina BajsićIgraju:Rea BušićMatija ČigirSilvio MumelašVedran ŽivolićSkladatelj:&nbsp;Vid HribarScenski pokret:&nbsp;Filipa BavčevićOblikovatelj svjetla:&nbsp;Luka MatićKostimografkinja i autorica vizualnog identiteta:&nbsp;Mara BajsićScenografija:&nbsp;Luka Matić i Mara BajsićProducentica:&nbsp;Katarina KrešićPredstava je nastala u koprodukciji&nbsp;Radio Teatra i Teatra &amp;TD﻿Trajanje: 90 minuta <iframe class="ql-video" frameborder="0" allowfullscreen="true" src="https://www.youtube.com/embed/Y2dEdppl15k"></iframe>

V. Hribar : HIROMI

<ul><li>Predstava igra u MM centru u 20 sati.</li></ul> <ul><li>Ulaznice kupite na blagajni &amp;TD-a koja radi od 11:00 do 13:00 (osim nedjeljom) te dva sata prije početka predstave, na <a href="https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798" rel="noopener noreferrer" target="_blank">https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798</a> i njihovim prodajnim mjestima.</li></ul> Premijera, 28.12.2024., MM centar Autor teksta: Rakan RushaidatRežija: Dražen KrešićDramaturgija: Filip RutićGlazbeni suradnik: Antun AleksaDizajn svjetla: Martin ŠatovićIgrajuAco – Rakan RushaidatMegi – Nikolina PrkačinPetar – Bernard TomićTrajanje: 85 min Predstava “Slučajna smrt jednog redatelja” o teatru progovara iz njegove nulte pozicije – iz mraka pokusne dvorane gdje su svi potencijalni putevi još neistraženi i gdje pred autorskim timom zjapi zastrašujući niz mogućnosti. Što zapravo napraviti kada se može napraviti bilo što? Što kad se kazalište u kojem se glumci nalaze doima poput kakve kuće duhova, a čak se ni redatelj ne pojavljuje na probi? Kako se postaviti prema radu u iščekivanju početka samog procesa u kojem je hijerarhija naizgled nepostojeća ili se konstantno okreće naglavačke? Suočeni s tim pitanjima i uz upute koje su od redatelja dobili preko maila, troje glumaca polazi od niza zadanih referenci te improvizacija koje konstantno plešu na granici kazališnog i privatnog – ako takva granica uopće postoji. Oni su u potrazi za predstavom, ali slučajno istovremeno i bježe od nje. „U redu je krivo se izraziti. Jer se tako bar izražavamo. Isto je tako u redu donositi krive odluke. Jer tako barem nešto odlučujemo.“ Aleksandar Hleb <iframe class="ql-video" frameborder="0" allowfullscreen="true" src="https://www.youtube.com/embed/Wm9t0nERM2E"></iframe>

R. Rushaidat: SLUČAJNA SMRT JEDNOG REDATELJA

<ul><li>Predstava igra u MM centru u 20 sati. (MM centar se nalazi u dvorištu SC-a, sto metara od Teatra &amp;TD, s desne strane)</li></ul> <ul><li>Ulaznice kupite na blagajni &amp;TD-a koja radi od 11:00 do 13:00 (osim nedjeljom) te dva sata prije početka predstave, na&nbsp;<a href="https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798" rel="noopener noreferrer" target="_blank">https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798</a>&nbsp;i njihovim prodajnim mjestima.</li></ul> Režija i koncept: Oliver FrljićIgraju: Ivana Roščić, Rakan Rushaidat, Filip Križan i Iva ViskovićFotograf: Damir Žižić/ Luka DubrojaTrajanje izvedbe: 75 min Sjajna glumačka postava u sastavu&nbsp;Filip Križan, Rakan Rushaidat, Ivana Roščić i Iva Visković&nbsp;nije se mijenjala od premijerne izvedbe 26. svibnja 2011. te je time dobila na preciznoj uigranosti i izuzetno dojmljivoj suigri. Tijekom godina, također, ne gubi na umjetničkoj snazi i aktualnosti.24. travnja 1992. Oliver Frljić u svojoj šesnaestoj godini napušta roditeljski dom. Ono što u tom trenutku izgleda kao kratkotrajno razdvajanje od obitelji, postat će trajno stanje.Slijede: godine izbjeglištva, prvi studij, drugi studij, zasnivanje vlastite obitelji, treći studij, početak profesionalne kazališne karijere, postupna afirmacija, raspad obitelji, ova predstava.Ova predstava vraća nas u vrijeme prije 24. travnja 1992. Umjesto patetičnog prepričavanja jedne obiteljske povijesti, predstava&nbsp;Mrzim istinu!&nbsp;daje nam uvid te rastvara unutarnje kompleksne odnose unutar autorove obitelji.Svoj dramaturški temelj gradi na tenziji između različitih obiteljskih dokumenata i autorovih svjedočanstava, te fikcionalnog statusa koji ovi dokumenti i svjedočanstva dobivaju u prostoru kazališne reprezentacije. <iframe class="ql-video" frameborder="0" allowfullscreen="true" src="https://www.youtube.com/embed/Pzle0yujgFY"></iframe>

Event calendar