Otvorenje izložbe Zemlja – zrak autorice Snježane Ban održat će se u petak, 13. ožujka u Galeriji SC u 19 sati. Izložba je otvorena do 28. ožujka, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati. Prema Rječniku simbola, zemlja je „oprečna nebu kao nedjelatno počelo (…) kao ženski aspekt prema muškom (…) kao tama svjetlosti (…) kao gustoća, taloženje i kondenzacija. (…) ona je žena i majka (Velika majka) (…) Ona je djevica koju razdire ralo ili plug, koju oplođuju kiša ili krv – sjeme neba. Posvuda je zemlja maternica u kojoj se začinju vrela, minerali, kovine. (…) Zrak je jedna od četiri pratvari, (…) Zrak je kao i vatra djelatna i muška tvar (…) zrak simbolično se povezuje s vjetrom i dahom. Prikazuje suptilni svijet, prostor između neba i zemlje, onaj svijet širenja što ga, (…) ispunja dah (qi), a prijeko je potreban za opstanak bića.”&nbsp; Neovisno o navedenim simbolskim definicijama koje je, kao i svako živo biće, u svome postanju determiniraju, Snježana Ban stvara vlastito opredmećenje zemlje i zraka. Uzdiže pritom osobni umjetnički jezik na razinu stila isprepletenog visokim i niskim u umjetnosti, podjednako vizualnim i konceptualnim, uvijek u suvislosti slike kao otvorenog medija u duhu s post-post-postmodernim vremenom u širokom rasponu. Od pop-arta do neoavangardi, ali i modernih te klasičnih citata u kontekstu vlastite kompleksne vizualizacije, Snježana ostvaruje nečiste, hibridne slike i skulpture, što je svjedočanstvo autoričine umjetničke imaginacije, intencije i invencije. Umjetnica podrazumijeva teoriju citatnosti<a href="about:blank" rel="noopener noreferrer" target="_blank">[1]</a> kontekstualizirajući vlastiti izričaj.Prepričavajući Luisa Buñuela – za kojeg je i trenutak sumnje dovoljan, što je činjenica koja je izložbom konstantno provedena od polaritetnoga naziva (zemlja – zrak) do vlastita izričaja koji od odabrane umjetnosti, (neo)popartističkih slika koje aluzivno propituju pojam fragilnosti i sumnje, preko projektila zemlja-zrak do potencijalne globalne ugroze koja prijeti krajem svijeta, krajem svega što znamo i ne znamo – autorica sve to analizira i usredotočuje. Snježanini svjetovi umjetnosti kompleksni su, zgusnuti, ali i humorni. Asocijativnim vizualnim sklopovima vezanim uz umjetničko baštinstvo parafrazira i odaje posvetu Duchampu, Kleinu, Hockneyu, Kožariću, Petriću… od praznine prostora do obilatosti. Sve je tu razložno ispremiješano. Visoko i nisko u umjetnosti, citat i njegova revalorizacija, nasljeđe i valorizacija nasljeđa, saturiranje, zasićenje i konglomerat svega toga koji izrasta prema novom i originalnome propitivanju, novome humoru, smijehu i sumnji pretočenima u novi imago (slika, lik, oblik) unatoč utemeljenju originalnom vizualizacijom. Skulpturama pak Snježana Ban ostvaruje nešto posve eterično: prazninu i zrak. Više od toga bilo bi previše i neumjereno. Ovom izložbom Snježana Ban pronašla je novi trag i autorski pečat. (predgovor, Željko Marciuš) &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;<a href="about:blank" rel="noopener noreferrer" target="_blank">[1]</a> Dubravka Oraić Tolić u knjizi Teorija citatnosti tvrdi da u razdoblju postmoderne i postmodernizma dominira ilustrativna citatnost, odnosno muzejska i arhivarska citatnost, koja jača kulturni kanon. Postmodernistički umjetnici „(…) stavljaju se u podređen položaj, doslovce prepisuju i preslikavaju tekstove vlastite tradicije i suvremene kulture kako bi pokazali da tradicija i kultura postoje, da se ne smiju zaboraviti, nego da se moraju svim sredstvima, pa i jednostavnim neprerađenim citatima, čuvati od uništenja”, Anica Bilić, Zašto su mali pisci prešućivani u hrvatskoj književnoj historiografiji, PDF, 10hrčak, Portal Of Scientific Journales of Croatia – Hvar City Theatre Days, Vol.33, No.1 May 2007, str. 436. Ta simptomatična tvrdnja primjenjiva je, naravno, i na post- post-postmodernu likovnost Snježane Ban.&nbsp;&nbsp; BIOGRAFIJASnježana Ban (Zagreb, 1980.) diplomirala je 2007. godine na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu te 2008. godine na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, smjer modni dizajn. Izložbom Umjetnik sam, dakle sumnjam i disertacijom Sumnja kao kreativni potencijal u suvremenom slikarstvu doktorirala je 2019. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom prof. Ante Rašića i dr. sc. Blaženke Perice.&nbsp;Zaposlena je na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.Do sada je izlagala na deset samostalnih izložbi te većem broju skupnih i tematskih izložbi u zemlji i inozemstvu. S Teom Hatadi i Antom Rašićem priredila je tematsku skupnu izložbu i katalog Retroperspektiva: Ova bi djela mogla biti… u Galeriji Prsten i PM, HDLU u Zagrebu (2016.). Autorica je koncepcije skupne izložbe te knjige – kataloga pod nazivom Umjetnost je sumnja, održane u tri dijela tijekom 2020. godine u izložbenom prostoru Lexart skladište u Zagrebu. Nagrađena je Velikom nagradom 28. salona mladih (2006.) i 2. nagradom Erste fragmenti 3 (2006.).<img src="https://www.sczg.unizg.hr/wp-content/uploads/2026/03/za_fejs-scaled.jpg">

SNJEŽANA BAN – izlozba Zemlja – zrak u Galeriji SC

Režija:&nbsp;Sanja MilardovićTekst:&nbsp;Lana Barić, Sanja Milardović, Nikolina RafajIzvodi:&nbsp;Lana BarićDramaturgija:&nbsp;Nikolina RafajScenografija:&nbsp;Andrea LipejOblikovateljica svjetla:&nbsp;Dina MarijanovićOblikovatelj zvuka:&nbsp;Miroslav PiškulićGlazba:&nbsp;Matej MerlićVideo:&nbsp;Tin Ostrošić-kamera,&nbsp;David Gašo-montažaGlasovi:&nbsp;Duško Ćurlić, Nikša Butijer, Bernard Tomić, Sanja MilardovićFotograf: Luka DubrojaTrajanje: 70 min <ul><li>Predstava igra u Polukružnoj dvorani u 20 sati.</li></ul> <ul><li>Ulaznice kupite na blagajni &amp;TD-a koja radi od 11:00 do 13:00 (osim nedjeljom) te dva sata prije početka predstave, na&nbsp;<a href="https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798" rel="noopener noreferrer" target="_blank">https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798</a>&nbsp;i njihovim prodajnim mjestima.</li></ul> Visibaba je komična predstava o skoro tragičnom životu. Visibaba je usamljena žena u četrdesetima koja u trenutku čekanja pregleda kod doktora, bojeći se najgoreg ishoda, na osebujan i komičan način prolazi kroz razne situacije koje su ju u životu obilježile i koje ona povezuje s potencijalnom bolešću svojeg tijela. Neobično dijete, povučeno, uvijek s knjigom, nikad s drugom djecom, Visibabu je svijet oko nje uvijek malo plašio i nikad prihvaćao. S vremenom je i ona sama shvatila da je za nju najbolje da se sakrije i pričeka da ovaj život prođe. Sada, u trenutku kada misli da se stvarno bliži njen kraj, u njoj se javlja nešto novo.U svijetu s rastućim brojem usamljenih i neprihvaćenih pojedinaca, tu gdje sve napreduje osim ljudske suštine koja je uvijek povezanost s drugim bićem i osjećaj prihvaćenosti, sve više ljudi u sebi nosi malu Visibabu koja bi da može, živjela neki skroz drugi život. Dopuštenje za takav život nikad neće dobiti, mora si ga dati sama i sjetiti se da je ona u svojoj suštini –&nbsp;jedna vjesnica proljeća. “Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.”Meša Selimović Visibaba želi živjeti. <iframe class="ql-video" frameborder="0" allowfullscreen="true" src="https://www.youtube.com/embed/9RLqbUpQ2C8"></iframe>

L. Barić/S. Milardović: VISIBABA&nbsp;

Režija: Marina PejnovićAdaptacija i glazba:&nbsp;Vid HribarIgraju: Domagoj Ikić, Nika Ivančić, Ivan Magud, Lav Novosel, Kristijan Petelin, Jakov ZovkoNa videu:&nbsp;Dušan Gojić, Ivan Jončić, Damir Lončar, Zvonko Novosel i Alma PricaKostimografija i scenografija:&nbsp;Petra PavičićVideo:&nbsp;Sara SalamonOblikovatelj svjetla:&nbsp;Martin ŠatovićVizualni identitet:&nbsp;Joško GamberožićFotograf:&nbsp;Luka DubrojaTrajanje: 85 min <ul><li>Predstava igra u Menzi SC, Kinu SC i Polukružnoj dvorani &amp;TD-a, a počinje u 20 sati.</li></ul> <ul><li>Ulaznice kupite na blagajni &amp;TD-a koja radi od 11:00 do 13:00 (osim nedjeljom) te dva sata prije početka predstave, na&nbsp;<a href="https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798" rel="noopener noreferrer" target="_blank">https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798</a>&nbsp;i njihovim prodajnim mjestima.</li></ul> Kratki izlet&nbsp;prikazuje raspad jedne generacije na pojedince. Tu generaciju utjelovljuju studenti koji, tijekom dokolice i odmora u Istri, tragaju za još nepronađenom i nezabilježenom povijesno-kulturnom baštinom. No s vremenom, njihovo vanjsko putovanje postupno poprima obilježja unutarnjeg&nbsp;te se pretvara u potragu za mjestom u svijetu odraslih, za vlastitom egzistencijom.“Iz tog razloga predstavu postavljamo peripatetički kroz tipične prostore koje može proći svaki student u SC-u. Od prostora realne namjene kao što je kantina pa sve do prostora kazališta i kina koji mogu dovesti u pitanje što je realno, a što nerealno, što je java, a što san, što je ozbiljno, a što igra”, istaknula je redateljica&nbsp;Marina Pejnović.Idealna pozornica Studentskog centra, čiji prostori u doslovnom i simboličkom smislu predstavljaju etape odrastanja, u ovoj predstavi postaje prostor Istre, njezinih gradića i skrivenih puteva. Ti prostori, poput onih iz romana, funkcioniraju kao prostorna metafora rituala prijelaza u procesu sazrijevanja jednog studenta. Sukob u svakom liku pojavljuje se upravo u trenutku prijelaza kao stanje liminalnosti između slike budućeg života kojem teži i slike koja ga na kraju u stvarnosti obuzme ili odvede s prvotnog puta. Svaki od likova posjeduje vlastiti vrijednosni sustav koji nalazi i otkriva.“Nadrealne prepreke naš su izvedbeni odgovor na mističnu atmosferičnost romana. Naše studente očekuje nemoguće ubrzanje vremena, materijalizacija mračnih želja, čudnovati dobitci kao u igrama na sreću i cijeli niz suludih slučajnosti koje ih dočekuju na proputovanju u prostorima SC-a. Prepreke ih navode i u konačnici tjeraju na imenovanje&nbsp;vlastitih želja, banalnosti i strahova. Prostori na koje nailaze postoje samo unutar njih te jedan po jedan vode grupu kroz svoju materijaliziranu nutrinu te potom kao formirane individue napuštaju grupu. Često u udobnost po vlastitoj mjeri”, zaključila je&nbsp;Pejnović. Je li izlet putovanje ili avantura?Roman&nbsp;Kratki izlet, lektirni naslov domaće književnosti i često nazivan prvom domaćom “prozom u trapericama”, Šoljan je napisao početkom 60-ih godina, ali je u cijelosti objavljen tek 1987. Od svojih početaka roman prate kontroverze – prvenstveno zbog motiva putovanja, koji je socijalistički čitatelj bio sklon stavljati u relaciju sa sintagmama poput “put u budućnost”, “traženje novih putova”, “revolucionarni put”. Samim time, roman postaje i kritički odraz tih pojmova. Takav dojam dodatno pojačava činjenica da glavni lik nije pojedinac, već grupa mladih ljudi. O pojedinačnim likovima u romanu ne saznajemo mnogo, osim načina na koji se rasipaju od grupe. Mladost koja putuje bez jasnog cilja i motiva; dodamo li tome lajtmotiv zvijezde na koju se lik Novinara povremeno referira (“Zvijezdo, zašto si me izdala?”), maglu, i putokaz “OVDJE SKRENI LIJEVO” koji vodi ravno u provaliju – dobili smo recept za politički provokativan roman.U svojoj adaptaciji vodili smo se Šoljanovim težnjama da roman bude više intimna i pjesnička refleksija nego politički pamflet. U tom duhu, zanimljiva mi je poveznica s filmom&nbsp;Avantura&nbsp;Michelangela Antonionija&nbsp;iz 1960. godine. Muškarac i dvije žene otiskuju se na izlet brodom po Mediteranu. Na jednom otoku, Anna (Lea Massari) nestaje pod neobičnim okolnostima, nakon čega kreće jednako neobična potraga. Uvjeren sam da je Šoljan gledao Antonionijeve filmove i da ga je više inspirirala atmosfera talijanskog novog vala nego jugoslavenska politička klima.Kratki izlet, baš kao i&nbsp;Avantura,&nbsp;u svojoj strukturi djeluje gotovo kriptično. Što znači da su i čitatelj i gledatelj pozvani interpolirati vlastiti smisao ondje gdje ga naizgled nema.&nbsp;Kao autor adaptacije&nbsp;Kratkog izleta,&nbsp;uživao sam u slobodi koju forma romana pruža njegovu interpretatoru. Naša &amp;TD-ovska grupa mladih studenata svjesna je da su svi izbori samo prividi. Svi su toga svjesni – osim lika Novinara, koji ide do kraja. A tko ide do kraja, pronaći će (samo) sebe. (Vid Hribar)&nbsp;

A. Šoljan: KRATKI IZLET&nbsp;

autorski projekt&nbsp;Darija HarjačekaKAMOV, POTRESAutor adaptacije i redatelj:&nbsp;Dario HarjačekIgraju: Jelena Miholjević, Nikola Nedić, Laura Čerina, Dean KrivačićSkladatelj:&nbsp;Damir ŠimunovićKostimografkinja:&nbsp;Ana MikulićDizajner svjetla:&nbsp;Tomislav MaglečićKoprodukcija: De Facto Theatre Company i Teatar &amp;TDTrajanje: 75 min <ul><li>Predstava igra u&nbsp;MM centru u 20 sati.</li></ul>﻿<ul><li>Ulaznice kupite na blagajni &amp;TD-a koja radi od 11:00 do 13:00 (osim nedjeljom) te dva sata prije početka predstave, na&nbsp;<a href="https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798" rel="noopener noreferrer" target="_blank">https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798</a>&nbsp;i njihovim prodajnim mjestima.</li></ul> Glazbeno-scenska skupina Cefas &amp; The Gipsy predstavlja koncertnu izvedbu svog albuma Kamov, potres nastalog na temelju knjige lakrdija Janka Polića Kamova. Pod parolom „Obitelj je reakcija na bordel“, Cefas &amp; The Gipsy predstavljaju se kao angažirani umjetnici koji se svojim djelovanjem aktivno zalažu za supostojanje života i smrti, destrukcije i kreacije, sna i budnosti, opijenosti i trijeznosti. Ovaj koncert svojevrsna je spiritistička seansa u kojoj se duh prerano preminulog genija pokušava materijalizirati kroz ikonografiju stoljeća hrvatske umjetnosti, počevši od Mrtvačkog plesa Vincenta iz Kastva sve do Eksploatacije mrtvih Mladena Stilinovića. U izričaju benda kojeg čine Jelena Miholjević, Nikola Nedić, Laura Čerina i Dean Krivačić – Cigo (uz skladatelja Damira Šimunovića) osjeća se utjecaj novovalnog, post-punk, noise, industrial zvuka koji se istovremeno glazbeno i tematski referira i na Gustava Mahlera i njegove Kindertotenlieder. Anarhistični, autodestruktivni i autoironični svijet Janka Polića Kamova ovom predstavom pokušava se iskazati u svojoj esenciji – beskrajno tragičan, beskrajno komičan, beskrajan (ili bespočetan).

D. Harjaček: KAMOV, POTRES

Režija:&nbsp;Anastasija JankovskaDramaturg:&nbsp;Elvis BošnjakScenograf:&nbsp;Vesna RežićKostimi:&nbsp;Marita ĆopoPokret:&nbsp;Pravdan DevlahovićGlazba:&nbsp;Grisha LevchenkoAsistent režije:&nbsp;Marija KlanacIgraju: Judita Franković Brdar, Sven Jakir, Dean Krivačić / Marko Hergešić, Laura Bošnjak I Kristijan PetelinFotograf: Luka DubrojaTrajanje: 140 min (pauza od 15 min) <ul><li>Predstava igra u Polukružnoj dvorani u 20 sati.</li></ul> <ul><li>Ulaznice kupite na blagajni &amp;TD-a koja radi od 11:00 do 13:00 (osim nedjeljom) te dva sata prije početka predstave, na&nbsp;<a href="https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798" rel="noopener noreferrer" target="_blank">https://www.ulaznice.hr/web/regular/18333798</a>&nbsp;i njihovim prodajnim mjestima.</li></ul> Ova arhetipska, mitološka priča nije ništa drukčija od svih priča o ljubavi… Vronski i Karenjina, Čehovljev Ujak Vanja, pa čak i Fedra Jeana Racinea, Proslava ljubavi Pierrea Carleta de Marivauxa, likovi iz Shakespeareova Sna ljetne noći… I nitko njima (nama) ne može pomoći, spasa nema. Uostalom, može li biti spasa kada dolazi Ljubav? Ti padaš u provaliju očiju drugoga, toga koga voliš i spasa više nema. “Bolest” protiv koje se traži lijek isto je što i tražiti lijek protiv vlastitog bivanja na kugli zemaljskoj jer ljubav (kako piše Tolstoj) nije ništa drugo nego kad Netko (Sudbina, Bog…) spaja dva para očiju, kao da postavlja dva zrcala jedno nasuprot drugoga. Iz te beskonačnosti ponavljanja, zrcaljenja kao iz nekog magičnog labirinta, oni se više ne mogu izvući…U lirskoj komediji Mjesec dana na selu veliki ruski pisac I. S. Turgenjev zapliće tipično rusku ladanjsku priču u kojoj dokolica ostavlja dovoljno prostora za duhovna i ljubavna iscrpljivanja kojima njegovi junaci bespoštedno izlažu sebe i svoje bližnje. Glad za ljubavlju, uzvišenim osjećajima i duhovnim senzacijama nadilazi bilo kakve obzire. U ovom strastvenom kolu svatko je meta svakom. Njihovi osjećaju su u svakom slučaju ekskluzivni, bez obzira koliko su nestalni i spremni na potpuno promjenu smjera ako potreba to zaište. Oni nisu spremi ništa žrtvovati drugom ili za drugog, nisu sposobni podnijeti nikakvu patnju, čak ako je i podnose, ona se ne podnosi iz potrebe da se čini drugom neko dobro, već predstavlja više izraz vlastite nemoći da se čovjek otrgne žuđenom objektu, ili ugodnom snatrenje u romantičnom krilu svjetske boli. Ekskluzivitet vlastitih osjećaja, potpuni nemar prema osjećajima drugih, pa čak i bližnjih, ovisnost o pažnji, ljubav kao animalno posjedovanje, potpuno ovladavanje, je ono po čemu su ovi ljudi moderni. Oni su ovisni o ljubavi ili, točnije, o zaljubljivanju, za njih je ljubav poput droge, stanje omamljenosti koje u suštini i nema veze sa svakidašnjim, praktičnim životom. Ona je potpuno nepraktična pojava i oni likovi koji u njoj vide sredstvo da započnu život, sasvim realan život, bivaju poraženi. Za junake ove drame ljubav je ideal kojega nije moguće doseći, jer kad je jednom dosegnut on prestaje postojati. I tu su oni također moderni ljudi. Jer njihov san o sreći predstavlja istu onu plitku ugodu za kojom danas žudi veći dio tzv. zapadnoga svijeta, kojem i mi svim silama želimo pripadati. (Elvis Bošnjak,&nbsp;dramaturg). <iframe class="ql-video" frameborder="0" allowfullscreen="true" src="https://www.youtube.com/embed/av_iSWIe2vU"></iframe>

Kalendar evenata